Sveta Gora
 
Manastir Hilandar
Hilandarska knjižara
Sveta Gora Istorija Hrišćanska
 
 
  

Hrišćanska istorija Atosa

(Bez pisanog odobrenja autora tekstova nije dozvoljeno preuzimanje sadržaja portala www.hilandar.info u komercijalne svrhe. Za detalje sadržaja i upite pišite na email: njonic@yahoo.com. Zakon o autorskom i srodnim pravima 2009,2011,2012. // dec.2013)

 

Ovaj period obuhvata vreme od Svetog Atanasija Atonskog 963.god. pa sve do naših dana.

 

Jedan od prvih pravoslavnih misionara koji je pohodio Svetu Goru, u XIX veku i bavio se bogoslužbenim relikvijama i ostalim blagom Svete Gore bio je Porfirije Uspenski, ruski monah. On je iza sebe ostavio mnoga dela kao i kolekcije starih knjiga, ikona, relikvijara koji se čuvaju u Rusiji i Ukrajini a koje je poneo sa Svete gore. Jedno od najznačajnijih njegovih dela je i Istorija Atosa koja se bavi pitanjima za nas zanimljiva: Pomoć Srbije Svetogorskim manastirima, srpski monasi na Svetoj Gori u X i XI veku. Porfirije Uspenski, Istorija Atosa, 1892 god.

 

Vizantijska era 

 

Tipik cara Jovana Cimiskija: Car Jovan Cimiskije prvi je vizantijski vladar koji je Goru atonsku priznao kao nezavisnu monašku državu, ustavnim aktom 972. godine, kojeg je potpisalo 55 uglednih staraca – igumana (47) i monaha. Sem o Atanasiju, starešini Velike Lavre, Kozmi, igumanu m. Teoktista, Hristodulu, igumanu prota i Nikoli kaligrafu, o ostalim potpisnicima se ništa ne zna, čak ni imena njihovih manastira.

 

Car Jovan Cimiski

 

Tipik cara Jovana Cimiskija u najvećoj meri „kodifikuje i ozvaničava“ običaje koji su već postojali na Gori i vremenom zadobili oblik zakona. Ovaj ustav označava i kraj jedne epohe u monaštvu Svete Gore, a nastale promene su uvod u novu eru, koja se u punom smislu naziva vizantijskom i koja je trajala više od četiri stotine godina. Vizantijski car se nije uplitao u poslove monaha, sem ako su to oni nekim povodom izričito zahtevali jedino je dodirom ruke potvrđivao izbor novog prota, koga su sami svetogorci birali, kao i izbor igumana Velike Lavre. U ovom razdoblju, monaška zajednica je i u crkvenom smislu uživala potpunu samostalnost, čak i u odnosu na carigradskog patrijarha.

 

Tragos

 

Cimiskijev tipik zvani “Tragos” (pisana na jarećoj koži) čuva se u arhivi sveštene opštine u Kareji. To je najstariji sačuvani dokument sa potpisom jednog vizantijskog vladara, ali i najstariji demokratski ustav na svetu. Sadrži 28 članova. Slobodan prevod Atanasijevog tipika donosi na češki Sava hilandarac u svojoj knjizi o Svetoj Gori, a Đura M. Dinić, profesor Prve beogradske gimnazije, sa češkog na srpski (Sveta Gora, Beograd 1898; drugo faksimil izdanje Požarevac 1989). Savremeni prevod ovog tipika čitalac može naći u srpskom izdanju knjige Atanasija Angelopulosa, profesora Teološkog fakulteta u Solunu, Monaška zajednica Svete Gore (Hilandar, 1997: 64-71).

U tekstovima starijim od 1000. godine pominju se manastiri: Akindin, Amalfićanski, Sveti Andrej, Sveti apostoli, Arkos, Hadžijovanov, Vatoped, Veriot, Girevtis, Sveti Dimitrije, Esfigmen, Zig, Zograf, Sveti Ilija, Teodosije, Teoktist, Iviron, Kaligraf, Kalikas, Kamilavka, Kaspak, Kacaris, Lutraki, Monoksilit, Neakit, Nikodim, Sveti Nikola, Ksenofont, Ksirokastro, Sveti Pantelejmon, Sveti Pavle, Paflagon, Pitara, Ptera, Ravda, Sikel, Strovileja, Sotir (Spasov manastir) Trogalas, Fakin, Falakros, Filadelf, Hald, Hanas, Hilandar (Helandar), Hromitisa.

Od nabrojanih, danas su živi: Vatoped, Iviron, Esfigmen, Zograf, Ksenofont, Hilandar, Sveti Pavle i Sveti Pantelejmon. Monoksilit je samo pristanište, između nekadašnjeg ruskog skita Tivaida i hilandarske kelije u Velikoj Jovanjici, gde je arsana Hilandara na zapadnoj obali. Hrumica ima status metoha manastira Svetog Pantelejmona sa plantažama vinove loze i velikom ruskom crkvom, čiji se toranj za vedrih dana može videti i s glavnog trga u Uranopolisu. Nekada je bila posed Hilandara. Sadašnji hilandarci ne znaju kada je i kako ovaj hilandarski metoh prešao u vlasništvo manastira Sv.Pantelejmona. 

 

Bez golobradih i evnuha

 

Tipikom Konstantina IX Monomaha, septembra 6554 (1045) godine, po vizantijskom računanju, prvi put je ozvaničen naziv Sveta Gora, koji se pominje i u Atanasijevim pravilima, dok sastavljač Cimiskijevog tipika, njegov izaslanik Jeftimije Studit, koristi izraz Gora. Monomahov tipik je potpisao 31 kaluđer, najpre prot, a zatim igumani Velike lavre, Vatopeda i Ivirona, i ova tri manastira su istog ranaga i danas. Ovaj ustav ima 15 članova, a njegove odredbe se uglavnom tiču uprave i očuvanja ustanovljenog poretka. Najznačajnija novina je zabrana hirotonije starih osoba i postrig golobradih i evnuha, kao i trgovine u Karejskoj lavri, sedištu prota i saveta staraca. Isto tako ističe i preimućstvo pojedinih manastira, koje naziva „moćnijim“, a kada je u pitanju počast, igumani Lavre, Vatopeda i Ivirona dobili su pravo da na sabor dolaze u pratnji više monaha nego prot.

 

 

Sveta Gora je kroz čitavu svoju istoriju, od drevne katedre staraca do danas važeće Ustavne povelje (1924), imala 15 tipika (ustava, statuta), koliko ih je pobrojao Angelopulos. Hrisovulje Andronika II iz 1312. godine i Manojla II Paleologa iz 1406, i ferman sultana Selima I iz 1517. godine poslednje su isprave opšteg karaktera koje su izdali svetovni vladari. Ostale statute i singilije od značaja za čitavu svetogorsku zajednicu donosili su carigradski patrijarsi: Filotej (1368), Antonije (1394), Jeremija II (1574), Gavrilo IV (1781 i 1783), Gavrilo V (1810).

Tokom H i HI veka, monaštvo je u stalnom procvatu i usponu, Sveta gora se iz godine u godinu obogaćuje duhovnošću, monasima, manastirima, iskušenicima. Po podacima iz Monomahovog tipika iz 1048.god., Sveta Gora je imala oko 180 manastira. Tokom XII veka stari manastiri se dograđuju, a niču i novi manastiri tako da ih je bilo do 300 velikih i malih. Vaspostavljena je nezavisnost od država i crkava.

 

Krstaški pohodi i katalonske kompanije, ubijanja i pljačke

 

U XIII veku, u vreme Latinskog carstva (1204-1261), Sveta Gora pada u velike teškoće, deleći sudbinu zapadnih oblasti Vizantije. Tada Sveta Gora potpada pod vlast latinske solunske države. Nastadoše neredi, pljačke i ubijanja. Poznato je da je samo u prva 3 dana po ulasku Latinske vojske iz pravca manastira Frankokastro na Svetu Goru opljačkano 5 manastira i da se latinska vojska vraćala sa opljačkanim blagom natovarenim na 80 konja i magaraca, koje je uglavnom završilo u Rimu, Barseloni, Beču i po privatnim kolekcijama. Pljačke, zverstva i neredi su trajali do 1224. god. kada su latini potisnuti iz Soluna od strane epirskog vladara Teodora, ali ni tada nije došlo do mira jer svetogorci nisu priznavali jurisdikciju epirskog kralja nad Svetom Gorom kao ni jurisdikciju bugarskog patrijarha za vreme vladavine cara Jovana II Asena. Nakon toga, Sveta Gora je pripala Nikejskom carstvu 1242-1261 god., a onda carigradskom carstvu (Romeji, kasnije Vizantiji).

 

Prvi put pod patrijarsima

 

Hrisovuljom 1312.god. car Andronik II Paleolog uspostavlja vrhovni nadzor Carigradskog (vaseljenskog) patrijarha nad Svetom Gorom, protos je ponovo postao neosporni vladar Svete Gore, koga potvrđuje carigradski patrijarh, a ne više, kao do tada, car. Sveta Gora je prvi put potpala pod duhovnu vlast carigradske patrijaršije, a svi njeni manastiri postali su stavropigijski.

 

Carska zastava Vizantije

 

Manojlova zlatopečatna povelja prvi put priznaje pored kinovijskog i idioritmijski (skitski, individualni) način monaškog života kao „posledicu isihastičkog pokreta“ i indirektno zabranjuje ulazak žena na Svetu Goru. U članu XIII, koji zabranjuje ulazak evnuha i golobradih na Goru, kaže se da se to čini da „ne bi neka žena, preobukavši se u evnuha ili maloletnika, predstavljajući se kao muškarac, ušla u manastir“. Ovaj tipik zvanično zabranjuje i uzgoj ženki životinja, što se kao predanje sačuvalo do danas.

Ferman Selima I ima značaj u tome što ovim aktom sultan određuje da svojinu monaha može naslediti samo manastir, a ne svetovna lica, bila ona hrišćani ili muslimani, čime je potvrdio manastirsku samoupravu.

XIV vek je doneo Svetoj Gori mnoge novine. Ojačani su stari manastiri, uvećano je bratstvo manastira, mnogo blaga je preneto iz Konstantinopolja na Svetu Goru, bilo kao pokloni careva manastirima ili kao zalog u sastavu adelfata. Podižu se novi manastiri.

Sveta Gora u vreme carstva srpskog Dušana Silnog pada pod srpsku vlast (1345 -1371), kada mnogi manastiri doživljavaju obnovu. U to vreme manastir Hilandar postaje najuticajniji i jedan od najuglednijih na Svetoj Gori. U to vreme Sveti Grigorije Sinait osniva manastir Grigorijat, a pored njega osnivaju se još i manastiri Dionisijat, Simonopetra, Sveti Pavle i Pantokrator. Patrijarh Filotej je 1368.god, stavio Svetu Goru pod jurisdikciju jeriskog episkopa.

 

Muratu se poklonili u Jedrenu

 

Pod osmanskom vlašću – Sveta Gora je pod vlašću turskih sultana bila od godine 1424. do 1912.god. Istraživači su do sada potčinjavanje svetogoraca osmanskom suverenitetu vezivali za pad Soluna 1430. Prema jednoj kratkoj hronici sačuvanoj u manastiru Vatopedu, koja je nedavno otkrivena, Sveta Gora je drugi put priznala vlast osmanlija 6932 god.. po vizantijskom računanju, to jest šest godina ranije.

Pre pada Vizantijskog carstva i osvajanja Carigrada 1453 god. mnogo relikvija, blaga i sasuda je iz Carigrada preneto na Svetu Goru gde i danas počiva.

Poklonivši se sultanu Muratu II u Jedrenu, Svetogorci su sačuvali svoju samoupravu. Sultan im je dopustio i da zadrže svoje metohe, uz plaćanje godišnjeg danka. Neistraženo je pitanje da li je na ovakav sultanov stav prema svetogorcima uticala njegova žena Mara Branković, hrišćanka, koja će posle smrti svog supruga mnogo pomagati Svetu Goru.

Sveta Gora je pod vizantijskim carevima bila „Vizantija u malom“, neka vrsta pravoslavnog komonvelta. Njeni monasi su poticali iz vizantijskog društva i mnogih drugih naroda koji su živeli u zemljama duž granica Vizantije. U ovom razdoblju je formirana njena samoupravna organizacija i ustaljen broj manastira. Samo će manastir Stavronikita biti osnovan pod vlašću Turaka.

 

Teški osmanski vekovi

 

Sultani, međutim, nisu nastupali kao „naslednici“ vizantijskih careva. „Dok su carevi bili zaštitnici, koji su samo davali, a sa Svete Gore nikada ništa, osim blagoslova, nisu odnosili, sultani su bili poreznici i pljačkaši, koji su samo uzimali da nikada ništa zauzvart ne daju“,

Vekovi pod osmanskom vlašću bili su za svetogorske manastire vreme najtežih iskušenja, ekonomskog posrtanja, slabljenja ustanove prota, prevlasti idioritmijskog nad opštežiteljnim životom. Neki u toj prevlasti vide prilagođavanje ekonomskim uslovima opstanka u turskom sistemu. Ovo je vreme i stvaranja mnogih skitova i kelija. Idioritmija (osobenožiće), koja se zasniva na ekonomskoj nezavisnosti pojedinaca u zajednici, pokazala se tada veoma korisnom, budući da je zaustavila dalje propadanje manastira. Posle kratkog vremena, broj monaha na Svetoj Gori se uvećao na oko 6000. Sada u novonastalim idioritmijskim manastirima se promenila uprava: igumane su zamenili epitropi, dok je u Protatu Protos zamenjen sa 4 epistata okružena sa stalnim sveštenim saborom ili opštinom. A sabor čine 20 predstavnika iz 20 samostalnih velikih manastirta. Tako je prečišćen i uzakonjen upravni poredak, Svete Gore na osnovu tipika iz 1781,1783 i 1810.god. Ali je ova idioritmija dovela i do odstupanja od osnova i načela vizantijskog monaštva i duhovnog pada uopšte. Tako idioritmijski manastiri u XVIII veku otvaraju vrata racionalizmu i prosvetiteljstvu pa je u manastiru Vatoped polovinom XVIII veka, osnivana visoka škola zvana „Atonijada“, kojom je upravljao Evgenije Vulgaris, i otvorio vrata evropskoj filozofiji prosvetitetljstva. U školi se pored latinskih i grčkih klasika proučavaju i zapadnoevropski filozofi – Lok, Lajbnic, Volf i drugi. Vrlo brzo propadanje škole ukazuje da Sveta Gora nije bila baš plodno tle za seme evropskog racionalizma. U vezi sa ovom obrazovnom ustanovom u Velikoj Lavri se osniva štamparija.

Mnogo su trajniji trag na duhovnom i intelektualnom polju ostavili učeni Maksim Trivolis, Maksim Grk (1472-1556), prosvetitelj Rusa, zatim grčki nacionalni apostoli Pahomije Rusano i Kozma Etolski, Agapije Landos (dela: Novi raj i Izbor) i Kesarije Dapontis (Hronografija, Vrt blagodati), Pajsije hilandarac, koji je svojom istorijom probudio nacionalnu svest Bugara, veliki ruski podvižnik Pajsije Veličkovski.

 

Muke zbog grčkog ustanka

 

Najznačajniji predstavnici svetogorske teološke duhovnosti ovog perioda su Makarije Notaras (delo Dobrotoljublje sveštenih trezvoumnika je izdao u Veneciji 1792), Nikodim Svetogorac (pisac dela: Pidalion, Duhovne vežbe i Nevidljiva borba), Teodorit Esfigmenski, prvi pisac jedne istorije Svete Gore, Atanasije paroski, sastavljač Zbornika božanskih dogmata vere.

Grčki ustanak 1821. doneo je Svetoj Gori nove velike nedaće jer su monasi vatreno podržavali oslobođenje. Takav njihov odnos prema ustanicima izazvao je teške represalije turskih vlasti i zavođenje specijalnog režima koji je potrajao čitavu deceniju. Mnogi kaluđeri su morali da beže sa Atona, manastiri su opljačkani a umetničke riznice devastirane, od rukopisa do kojih su uspeli da dođu turski vojnici su pravili fišeke za barut ili ložili vatru (o čemu i danas svedoče tamne od čađi freske na zidovima trpezarije u Esfigmenu).

Grčki suverinitet - Zastava koju je jedna eskadra grčke flote istakla u luci Dafni 2. novembra 1912. samo je značila početak jednog prelaznog stanja, monasi i iskušenici nastavili su da nose „svoja osmanska državljanstva“.

Rusija je nastojala da se Sveta Gora stavi pod njenu vrhovnu zaštitu i da u njenoj upravi budu zastupljeni svi pravoslavni narodi, dok su ambasadori Velikih sila odlučili da ona ima autonomiju „nezavisnu i neutralnu u odnosu na sve države, uključujući i Grčku“.

Prvi je bukureštanski ugovor od 28. jula/10. avgusta 1913. uključio Svetu Goru u okvir grčke države bez ikakve rezerve. Među nosiocima borbe da Sveta Gora postane suvereni deo grčke države odlučno su bili i hilandarski monasi. Upravo na dužnosti svetogorskog prota 1913/1914. bio je hilandarac, proiguman Kliment. Isti Kliment (Klimis, kako stoji u Svetačniku Hrizostoma Hilandarca) je pet godina ranije bio starešina hilandarskog metoha u Smirni.

 

Original predat grčkom kralju

 

Prema jednom izveštaju Vladimira Ljotića, generalnog konzula Kraljevine Srbije u Solunu, Ministarstvu inostranih dela iz februara 1908, u bratstvu je bio „sa protivnicima“ srpskoj stvari, na strani Bugara. Predstavnici 19 manastira, bez ruskog Svetog Pantelejmona, uputili su 3. septembra 1913. predsedniku konferencije ambasadora u Londonu memorandum o Svetoj Gori u kome traže da se ona priključi Grčkoj, kao jedino pravedno rešenje.

Odluka o prisajedinjenju Svete Gore Grčkoj doneta je u protatskoj crkvi 3. oktobra iste godine, gde je prisustvovalo oko hiljadu monaha i 19 članova Protata. Original odluke predala je grčkom kralju Konstantinu delegacija koju je predvodio prot Kliment hilandarac.

U odluci se, između ostalog, navodi da Sabor sveštene opštine „energično“ odbija ideju o „internacionalizaciji“ Svete Gore ili stavljanja „pod zajedničku zaštitu“ i da će svako rešenje „protivno ovoj rezoluciji naići u svojoj primeni na otpor pravedne odbrane Svete Gore“. Atina se u ovoj stvari „držala diskretno, zbog protesta sa ruske strane“. Ovu rezoluciju je i izazvao strah od ruskog uticaja, a naročito strah da bi u Svetoj Gori mogao biti postavljen „naročiti ruski konzul“. Rasplet ovog pitanja, ipak, je odgovarao i težnjama samih monaha i grčke države.

 

 
ENGLISH ΕΛΛΗΝΙΚΑ РУССКИЙ
ЋИРИЛИЦА
 
 
 
 
 
Vesti iz Hilandara
 
Sveta Zemlja
 
Vizantološki institut
 

O Svetoj Gori
 
Prijatelji Svete Gore
 

Blog o Svetoj Gori
 

Film Otac
 

Svetogorac
 
 
 
Mapa sajta
 

©2013-2024 Hilandar.info | Sva prava zadržana | Uslovi korišćenja | LaktusDev