Sveta Gora
 
Manastir Hilandar
Hilandarska knjižara
Sveta Gora Manastiri Velika Lavra
 
 
  

Manastir Velika Lavra

 

(Bez pisanog odobrenja autora tekstova nije dozvoljeno preuzimanje sadržaja portala www.hilandar.info u komercijalne svrhe. Za detalje sadržaja i upite pišite na email: njonic@yahoo.com. Zakon o autorskom i srodnim pravima 2009,2011,2012. // dec.2013)

 

 (sveti Atanasije svetogorac - na dan 5. Jula)

 

Velika Lavra nalazi se na krajnjem jugu atonskog poluostrva. Ona se može smatrati majkom svetogorskih manastira, kako u pogledu organiizacije, tako i u pogledu neimarskih rešenja. Njegovim nastankom nastale su i velike opštežiteljne zajednice monaha.

Osnivač Velike Lavre bio je Atanasije svetogorac uz obilatu materijalnu pomoć cara Nićifora Foke. Od početka je atanasijeva zajednica bila ustrojena kao opštežiteljna zajednica, dok se manastir sastajao od niza povezanih kelija - što i jeste pravo značenje reči „lavra”. Atanasije svetogorac dao je tipik manastira 970.r., a konačni oblik dao mu je u svom zaveštenju. Ovaj veliki čovek umro je 1004.God. Pošto se na njega obrušilo kube iznad oltara dok je radio na proširenju crkve. Manastir u graditeljskom smislu izgleda veličanstveno. Ulazni hodnik presecaju tri kapije. Unutra se nalazi veliki kompleks zgrada oivičen zidinama. Glavna crkva Velike Lavre je najstariji katolikon na Svetoj Gori. Hram je podigao atanasije 963. god. U jednom od paraklisa nalaze se dva izuzetna manastirska blaga: gvozdeno žezlo kojim je sveti atanasije udario u stenu i otvorio izvor vode i gvozdeni krst težak četiri kilograma koji je on nosio oko vrata na bogosluženjima.

Riznica Velike Lavre krije izuzetna blaga. Tu se čuva Dalmatika (vrsta plašta) Nićifora Foke, njegova kruna i jedno jevanđelje koje je ovaj car sa svojeručnom posvetom poklonio Atanasiju.

Skitove i kelije koji pripadaju Velikoj Lavri naseljava više od tri stotine monaha. U okolini manastira ima dvadeset paraklisa i pet monaških staništa. Skit svetog jovana krstitelja osnovao je sam Atanasije, dok se u drugom, svetih arhanđelja nalazi grob velikog muzičara jovana kukuzelisa koji je obogatio crkvenu muziku novim melodijskim linijama i notacijom. U današnje vreme lavru nastanjuje blizu 60 monaha.

(autor)

---

(( VELIKA lavra sv. Atanasija - Μεγίστη Λαύρα,
posvećena sv. Atanasiju Atonskom, slavi se 5/18. jula -
nalazi se na jugu Svete Gore, u kraju nekad zvanom Melana, nedaleko od morske obale. Osnovao je prepodobni Atanasije Atonski, rodom iz Trapezunta (danas Trabzon u Turskoj), najznamenitiji kaluđer u istoriji Svete Gore, uz podršku svog prijatelja, vizantijskog vojskovođe, a potom cara, Nikifora Foke, čiji je bio duhovnik.

        Atanasije je temelje manastiru položio posle proterivanja Saracena sa Krita (961), verovatno 962. godine. Glavna crkva je podignuta 963. Hiljadugodišnjica ovog događaja proslavljena je 1963, u trenutku velike krize kroz koju je prolazila Monaška zajednica Svete Gore. U ovom prazniku su učestvovali svi pravoslavni narodi, a prisustvovao mu je i srpski patrijarh German. Te godine Sveštenim saborom je predsedavao hilandarski starac Nikanor, potonji proiguman i starešina Hilandara.

        Velika lavra je majka svetogorskog opštežića, a njen tipik, izrađen po uzoru na tipik (ustav) koji je Teodor Studit napisao za manastir Studion u Carigradu, postaće uzor kinovijama čije će osnivanje ubrzo uslediti. Godina 964, kada je ktitor Lavre Nikifor Foka došao na presto, bila je prekretnica za sam manastir i čitav Aton. Te godine je Nikifor izdao manastiru tri hrisovulje koje su mu obezbedile privilegije, blagostanje i nezavisan položaj.

Lavra je prešla u kategoriju carskih manastira („prvi atonski manastir takvog naziva“). Blagodareći Atanasiju godišnja pomoć Atonu povećana je sa tri na sedam hiljada zlatnika i izgrađena „veća i lepša“ protatska crkva u Kareji.

       Velike lavre ne bi bilo da se Atanasije i Nikifor Foka nisu izmirili. Naime, kada je Nikifor postao car, Atanasije je bio napustio gradnju manastira. „Ovaj poštovani manastir je trofej vizantijske pobede“ i predstavlja „kamenu molitvu blagodarnosti Bogu za pobedu vojske Nikifora Foke“ nad arapskim gusarima na Kritu (Teoharidis, Angelopulos).

       Velika lavra je udaljena od Kareje šest do sedam sati hoda, a od najbližeg manastira Karakala četiri, mada se danas terenskim kombijem iz svetogorske prestonice stiže otprilike za sat i po. Stara pešačka staza je od Karakala uglavnom neprohodna, pa se mora ići dužim i neudobnijim drumskim putem. Do manastira se iz Jerisosa kada je more mirno stiže brodom ili brodskim taksijem (zimi je brodski saobraćaj neredovan).

       Osnivanjem Lavre Atanasije je promenio smer svetogorskog monaštva. „Atanasijeva tvorevina“ je od početka bila ustrojena kao opštežiteljna zajednica, a manastirski kompleks se sastojao od niza povezanih kelija – što i jeste pravo značenje reči „lavra“. Ona je bila najveća u odnosu na druge manje ili Središnju lavru u Kareji.))

 

 

katolikon

 

Glavna manastirska crkva, katolikon, u osnovi ima razvijeni grčki krst, sa četiri stuba, koji nose kube najvećeg prečnika na svetoj gori - 6,25 metara. Prvobitno je bila posvećena bogojavljenju, a potom spomenu na sv. Atanasija koji se slavi 5/18. Jula. Lavrin katolikon je postao uzor kasnijim svetogorskim crkvama. Atanasije je takođe napisao i manastirski tipik, koji je konačan oblik dobio u njegovom zaveštanju. Ovaj najpoznatiji svetogorac je stradao 1004. Godine, prilikom proširenja glavne crkve, kada se na njega i nekoliko monaha zidara obrušilo nezavršeno kube. Njegove mošti su pohranjene u mermerni grob u paraklisu četrdeset mučenika, s leve strane unutrašnje priprate katolikona, iznad kojeg stalno gori sedam kandila u paraklisu su i dve dragocene ikone: hrista i bogorodice nadzornice. Paraklis sa desne strane je posvećen sv. Nikoli, ima drveni ikonostas i ukrašen je rukom slikara frangosa katelanosa. Freske u glavnoj crkvi datiraju iz 1535. Godine, delo su teofana kritskog, a finansirao ih je mitropolit neofit iz verije. Postale su uzorom za ukrašavanje glavnih crkava u svim atonskim manastirima. Naročito se ističu prizori raspeća (sa elgrekovski izduženom figurom hrista), uspenje bogorodice i podizanje krsta. Mermerni ikonostas je iz 1887. godine ali su ikone na njemu stare, pre svega, dve sa motivima dvanaest praznika, krštenje Hristovo i uspenje, koje su stajale na prvobitnom ikonostasu.

 

Dar cara Vasilija

 

Među posebne manastirske dragocenosti ubrajaju se tri čestice časnog krsta, desna ruka jovana zlatoustog i lobanje sv. Jevstatija i svetog mihaila iz sinade, dar cara Vasilija II i njegovog brata Konstantina VIII.

Sem paraklisa (malih crkava) u unutrašnjoj priprati, lavra ima još 16 paraklisa u zgradama konaka i tri u prostranoj porti. Prvi je posvećen osnivaču atanasiju - čuva gvozdeno žezlo kojim je potonji svetitelj udario u stenu i otvorio izvor vode (agiazma sv. Atanasija na putu prema Karakalu) i gvozdeni krst težak četiri kilograma koji je on nosio oko vrata na bogosluženjima, a koji se danas stavlja novim monasima prilikom postriga.

 

Portreti Solona, Pitagore i Platona

 

Izdvajaju se predstave tajne večere u apsidi, 24 strofe akatista (himne bogorodici), prvog vaseljenskog sabora, loze jesejeve i portreti grčkih mudraca i pisaca: Filona, Kleanta, Solona, Pitagore, Sokrata, Galena, Platona i Plutarha, kao i one u kojoj podvižnik sisoje, pred grobom aleksandra velikog, razmišlja o prolaznosti zemaljske slave.

Lavrina riznica i biblioteka, takođe, obiluju dragocenim predmetima (dalmatika i kruna nikifora foke, jevanđelje ukrašeno draguljima sa nikiforovom svojeručnom posvetom atanasiju, oko 2550 rukopisnih kodeksa, blizu 500 na pergamentu i 50 svitaka). Najstariji, prepis novog zaveta, je iz vi veka, pisan majuskulom, ali je znatno rasturen, 33 lista su u raznim bibliotekama (kijev, petrograd, moskva, pariz, torino); rukopis omega 75 iz XII veka sadrži Dioskoridovu „botaniku“, s mnoštvom slika biljaka, drveća i životinja, beta 100 iz XIII veka tumačenja knjige o jovu, beta 26 novozavetni tekst sa mikroskopiskim minijaturama. U manastirskoj arhivi čuvaju se zlatopečatne povelje, carski ukazi i slični dokumenti, između ostalih i srpskih vladara (cara dušana, kneza lazara). U lavri su grobovi carigradskih patrijaraha Antima II, Dionisija III Vardalisa i Jeremije III, koji su prognani ovde našli utičište i skončali. Lavra je od početka imala status carskog manastira i uživala vladarske privilegije. Prolazila je kroz periode procvata i velikih kriza, ali je oduvek držala prvo mesto u svetogorskoj hijerarhiji. Kada joj se prilazi iz daljine, naročito iz atonske pustinje, ona izgleda kao mali grad, opasan bedemima i odbrambenim kulama.

 

Kelije sa 300 monaha

 

Od petnaest kula, najstarija je i najznačajnija Cimiskijeva, na jugozapadnom uglu bedema nedaleko od ulaza.

Skitovi i kelije – velika lavra poseduje najveći broj skitova i kelija, u kojima živi tri stotine monaha. Pored tri skita - časnog preteče, Kavsokalivije (Svete Trojice) i svete ane - tu su monaška staništa milopotam (koje je osnovao sam atanasije), Morfino, Provata, Kerasija, Sveti Vasilije, Katunakija (gde je slavna danilejska kelija), mala sveta Ana, kelija sv. Nila, karulja -„simbol svetogorske pustinje“, mesto nazvano po čekrcima (grč. „karuli“) koje su nekada postavljali stanovnici kelija najbližih moru i užadima spuštali korpe do lađa koje su tuda prolazile da bi im mornari dali nešto od hrane... Lavrini skitovi i kelije rasuti su po čitavom južnom području atona, od milopotama (na filotejskom zemljištu) i provate na istočnoj do svete Ane na zapadnoj strani. Milopotam se nalazi na živopisnom rtu, okružen vinogradima a vino iz ove kelije može se kupiti u radnjama kareje, luke dafni i uranupolisa. Priča se da je u ovom nekadašnjem skitu kaluđerima jedino bilo dupušteno da jedu golubije meso i piju kravlje mleko. Turci su ga razorili 1520. Ova kelija je pružila utočište prognanim patrijarsima grigoriju v i joakimu iii. U provati vredi doći u keliju svetog andreje, pored koje vodi prečica za laku skit, i Svetog Đorđa, čiji je paraklis ukrašen freskama.

 

 

Ikona Bogorodice Kukuzelise

 

 

Ikona  presvete  Bogorodice  Kukuzelise nalazi se u Velikoj Lavri. Znameniti vizantijski himnograf Jovan Kukuzel, po kome je ova čudotvorna ikona dobila ime, vukao je poreklo iz siromašne bugarske porodice. Nadimak Kukuzelj dobio je još u školi od svojih vršnjaka. Othranila ga je i vaspitala samohrana majka (pošto je dosta rano ostala udovica), pa bi mali jovan na pitanje koje mu je omiljeno jelo, uvek odgovarao: “kukija i zelje”. Tako je potonji pesnik i veliki slatkopojac dobio nadimak Kukuzelj.

Jovan Kukuzelj rođen je u Draču u XII veku. Pohađao je carigradsku carsku školu, gde je zahvaljujući svom zvonkom glasu, prirodnoj lepoti i nadarenosti pridobio blagonaklonost samoga cara komnena i čitavog dvora. Za kratko vreme on je nadmašio svoje vršnjake u učenju i najzad postao jedini dvorski pojac. Kada se dakle ovaj ljubitelj devstvenosti Jovan bejaše umorio od carskih veličina, i kada mišljaše o napuštanju dvora, dođe u carigrad nekim poslom iguman velike lavre sa svete gore atonske. Ugledavši po božijem blagovoljenju starca, Jovanu srce poskoči od radosti i toliko ga sa radošću i blagošću zavoli, da mu otkrije svoje misli i odluku, tražeći od njega savet. Stari iguman ne samo da je pohvalio mladićevu odluku, nego mu je dao i blagoslov.

 

Tako Jovan skoro odmah po starčevom odlasku iz Carigrada krišom napusti dvor i ušavši kao stranac na svetu goru, stigne pred kapiju velike lavre. Na vratarevo pitanje ko je, odakle dolazi i šta želi, jovan odgovori da je čovek seljak, pastir, i da želi da postane monah. Vratar mu kaže da je mlad, a on mu sa smirenjem odgovori: “blago čoveku koji nosi jaram svoj od mladosti svoje”, usrdno ga zamolivši da ga najavi igumanu. Vratar mu učini po volji, obavestivši igumana i bratiju o njegovom dolasku. Bratija se vaistinu obraduju, jer potrebovahu jednog takvog čoveka da vodi brigu o jarcima. I tako iguman primi Jovana i pribroji ga bratiji manastira, načinivši ga monahom. Da mu poslušanje da čuva u brdu manastirske jarce.

Tako Jovanovo vreme proticaše u miru, neiskazanoj radosti i zadovoljstvu. Jednog dana on seđaše čuvajući svoje stado, obuzet mislima o svom pređašnjem životu. Srce mu bejaše ispunjeno osećanjem zahvalnosti prema bogu i njegovoj prečistoj majci zbog njegovog blagog promisla. Misleći da nema nikoga u toj pustinji i da ga niko ne čuje, on počne po svom običaju pevati božanstvene himne i njegov angelski glas razlegne se po okolnim brdima, vinuvši se u melodičnim odjecima pod puste vrhove atona. Zadugo on pojaše skrušenog srca i ispunjem duhovnom radošću, ne videći i ne znajući da ga jedan pustinjak sluša, sakriven u obližnjoj kamenoj pećini na mestu strmom i skoro neprohodnom. Jovanova pesma toliko dirne u srce onog velikog tihovnjaka, da mu udare suze na oči i u njegovoj skrušenoj duši rodi se neko umiljenije i radost, te dok jovan pojaše, starac bez prestanka posmatraše diveći se i čudeći otkuda u pustinji takav angelski glas i takav vrhunski muzičar. I jarci bejahu prestali da pasu povedeni harmoničnom melodijom svog pastira, pa se tihovnjak začudi kako i same beslovesne životinje stajahu nepomične oko svog pastira, obuzete i očarane njegovim angelskim glasom. Otišavši pravo u lavru tihovnjak obavesti igumana o čudesnom pastiru i o njegovom slatkopjeniju. Oni pozovu Jovana iz pustinje i iguman ga stane grditi tražeći od njega da mu otkrije svoje pravo poreklo. I tada im jovan neizbežno ispriča kako je bio carev muzičar i prvi slatkopojac. Izmolivši ponovo sa smirenjem i mnogim suzama isto poslušanje, jovan se povuče u pustinju. Iguman međutim, u strahu da car ne dozna nešto o tome, ipak odluči da ode u Carigrad i stavši pred cara, reče mu: “milostiv budi slugi svome, care”, pripadajući carevim nogama, “u ime boga koji želi spasenje za sve i za sva, molim ti se da saslušaš očinski zahtev i da ga ispuniš, ispunio bog dobrima tvoje želje i zahteve!” Iznenađen starčevim dubokim smirenjem i poslušanjem, car ga podigne i blago zapita govoreći: “šta želiš od mene, oče?” “oprosti mi, care, ako budem smeo pred tvojim veličanstvom, moj zahtev je ništavan za ostvarenje, tebi je to veoma lako, jer ništa drugo nije potrebno do jedna tvoja reč. A njegovo ispunjenje doneće radost i utehu i samim anđelima, i dobro mojoj lavri.” “govori šta iskaš – reče car oraspoložen. Šta god poželiš učiniću ti.” “careva reč je sveta – odgovori sa smirenjem iguman – i ne valja je gaziti.” “tako je, oče, tako je – potvrdi car dirnut starčevom prostotom. Govori dakle, kaži šta želiš.” “podaj nam, reče iguman, jednog od svojih podanika, koji žudi za večnim spasenjem svojim, i neka se moli za tvoje carstvo. Samo to želim i ništa drugo”, reče iguman i zaćuta. “neka ti bude po volji, odgovori veselo car. Ko je taj i gde je?” “kod nas je, reče uznemireno starac, i to sa angelskom shimom, a zove se Jovan Kukuzelj.” “Kukuzelj?!” Preseče se car, prolivši suze niz obraze. Onda mu iguman ispriča sve o Jovanu, i car slušaše svaku reč sa velikom pažnjom. Najzad uzviknu dirnut: “žalim mog jedinog pojca! Žalim mog jovana! Ali, pošto se već postrigao, valja izdržati! Jer, spasenje duše je iznad svega. Neka se dakle moli i za moje spasenje i za moje carstvo.” Čuvši ovo, starac proslavi boga i blagoslovi svog milostivog cara, te se radostan vrati nazad u lavru.

Od tada dakle Jovan življaše u miru, podigavši sebi keliju sa paraklisom posvećenim arhangelima i tihujući u njoj šest dana u nedelji, dok nedeljom i ostalim praznicima dolažaše u saborni hram, gde stojeći za desnom pevnicom skrušeno pojaše zajedno sa ostalim pojcima. Jednog dana, u subotu akatista, otpojavši praznične himne, on se spusti posle bdenija u stasidiju preko puta bogorodičine ikone pred kojom se čitahu ikosi, da malo otpočine. Zaspavši na trenutak, on ču tihi glas kako mu govori: “raduj se jovane!” I ugleda pred sobom bogorodicu kako sija u nebeskoj svetlosti. “ti mi pevaj – nastavi bogorodica – i ja te neću napustiti”. I predavši mu jedan zlatnik, iščeze. Došavši sebi, jovan prepun neizmerne radosti vide kraj sebe novčić i suze radosti potekoše niz njegovo isušeno lice. On zahvali i proslavi veoma nebesku caricu za ovaj neiskazani dar i blagovoljenije i milost. A onaj novčić bratija okače na tu bogorodičinu svetu ikonu, koja načini velika čuda, i ne samo ikona, nego i sam novčić. Od tada Jovan još više revnovaše na svom poslušanju, pojući blagočestivo i skrušeno, te mu se od mnogog stajanja, bdenija, što u njegovoj keliji što sa bratijom, noge počnu raspadati i jeđahu ga crvi. No, opet mu se kroz neko vreme u snu javi bogorodica rekavši: “od sada budi zdrav!” I on smesta ozdravi, a rane i bolovi iščeznuše. Zbog toga se Jovan iz zahvalnosti do kraja života predao velikim i natprirodnim podvizima, te se toliko umom prosvetlio, da se udostojio i da predvidi čas svoje blažene končine. Ova bogorodičina ikona nalazi se u paraklisu podignutom blizu manastirske kapije, na mestu na kome po običaju stoji bogorodičina ikona, i pred njom neprestano gore tri kandila.

(autor),(fakti 2), (atl.)-ikone

 

 

 

 
ENGLISH ΕΛΛΗΝΙΚΑ РУССКИЙ
ЋИРИЛИЦА
 
 
 
 
 
Vesti iz Hilandara
 
Sveta Zemlja
 
Vizantološki institut
 

O Svetoj Gori
 
Prijatelji Svete Gore
 

Blog o Svetoj Gori
 

Film Otac
 

Svetogorac
 
 
 
Mapa sajta
 

©2013-2024 Hilandar.info | Sva prava zadržana | Uslovi korišćenja | LaktusDev