Sveta Gora
 
Manastir Hilandar
Hilandarska knjižara
Istorija 12. i 13. vek  
 
 
  

ΧΙΙ i XIII vek

(Bez pisanog odobrenja autora tekstova nije dozvoljeno preuzimanje sadržaja portala www.hilandar.info u komercijalne svrhe. Za detalje sadržaja i pitanja pišite na email: njonic@yahoo.com. Zakon o autorskom i srodnim pravima 2009,2011,2012.) // dec.2013

 

 

Godine 1141. manastir Hilandar je zastupao monah Simeon, koji je potpisao jedan dokument manastira Velike Lavre. Pokraj XII veka, monaški život je počeo da privlači pažnju Srba. Grčki kaluđeri dospeli su u njihovu sredinu u pratnji Jevdokije, kćeri potonjeg cara Aleksija III Anđela, koja se udala za srpskog kraljevića Stefana, naslednika velikog župana Stefana Nemanje. Jedan od prvih uspeha ovih monaških prosvetitelja bio je to što su ubedili najmlađeg Nemanjinog sina, Rastislava/Rastka da napusti svetovni život kako bi prešao na Svetu Goru i tamo se zamonaši. Odlazak Rastka na Svetu Goru je bio 1193.godine, Po pristizanju u Svetu Goru život Rastislava/Rastka, a ubrzo monaha Save  započet je u manastiru Pantelejmonu. Potera koju je poslao Rastkov otac, veliki župan Stefan Nemanja bila mu je na tragu i spremna da ga na silu vrati kući, ali je on predupredio te namere. Popevši se na zidine manastira, monah Sava je bacio poteri svoje zlatotkano prinčevsko ruho i kosu koju su mu postrigli na njegov zahtev, uz reči: „Odnesite sobom ovo kao potvrdu da ste me našli živog, pod imenom Sava, monah Božiji."

Pošto je proveo kraće vreme u Vatopedu, Sava je od opštine dobio keliju u Kareji.  Veliki župan Nemanja je prethodne godine 1196. bio odstupio s prestola i povukao se u manastir Studenicu kao monah Simeon, dok je njegova žena Ana, a majka Svetoga Save, takođe navukla rizu kao monahinja Anastasija.  Uvidevši, pre svega otac Sava značaj Svete Gore i njene mogućnosti za duhovno podvizavanje, nagovara svoga oca da dođe na Svetu Goru. Sada kao veliki shimnik Simeon se pridružuje svome biološkom sinu, a duhovnom ocu Svetom Savi u njegovoj keliji u središtu Svete Gore, u Kareji novembra 1196god. Grčki izvori kazuju da  ga je Sveti Sava dočekao u grčkom manastiru  Vatopedu, čijim povodom je ovekovečeno prelepim freskopisom u manastiru Vatoped. 

Pošto je srpskih kaluđera na Svetoj Gori bivalo sve više, i ako su želeli da imaju sopstveni manastir, monah Simeon i monah Sava zamolili su svog tasta cara Aleksija, koji je tada već bio Vizantijski car, da manastir Vatoped dodeli mali napušteni manastir Hilandar, koji se tada nalazio na vatopedskoj zemlji, kako bi mogli da se tamo nastane kao zavisni monasi.

Otac Simeon i sin Sava odmah preduzimaju sve što je potrebno da se zasnuje srpska obitelj u Svetoj Gori, podizanje Hilendara. Sava je, najpre, početkom 1198. u Carigradu dobio od cara Aleksija III zlatopečatni sigilij kojim se opusteli manastirić Hilandar (Helandar) izuzima iz vlasti prota i potčinjava Vatopedu radi obnove. Sigilij je bio propraćen odgovarajućim dokumentima: prostagmom i praktikom (katastarskim dokumentom o granicama hilandarskih poseda). Tada počinju radovi na podizanju Hilandara. Otpor Vatopeda, koji nije hteo da ustupi Hilandar Srbima, Sava i Simeon savlađuju uz pomoć karejskog prota i sabora. Prot se sa saborom obraća Aleksiju III posebnom predstavkom, s molbom da Hilandar bude predat Simeonu i Savi, a ovi pridružuju i svoju ličnu molbu caru da Hilandar dobiju sa statusom nezavisnog manastira po uzoru na Iviron (gruzijski) i Amalfitanski (italijanski) manastir. Svetogorski prot Gerasim, međutim, kao i igumani mnogih manjih manastira, koji su bili protiv da veliki manastiri preuzimaju male, založili su se za to da Hilandar ostane samostalan. To je delovalo na cara, pa je dvojici Srba plemenitog porekla dopustio da manastir dobiju kao nezavisan i da u njemu za kaluđere primaju svoje zemljake:„Kako bi primali one od srpskog roda koji žele da se posvete monaškom životu ... poput Gruzijaca i Amalfićana."

Drevna veza između dva manastira, manastirskog doma Vatopeda i kćerinske hilandarske kuće, i danas se po tradiciji neguje poštovanjem običaja da na praznik jednog od manastira predstavnik onog drugog bude u ulozi glavnog služećeg.

Car Aleksije izlazi u susret ovom zahtevu, i zlatopečatnim slovom (hrisovuljom) od juna 1198.stavlja Hilandar sa svima svetim mestima u Milejama pod vlast i upravu Simeona i Save kao potpuno samoupravni manastir, "da bude Srbima na poklon večni". Odmah zatim, u toku druge polovine 1198, i Simeon Nemanja izdaje osnivačku zlatopečatnu povelju Hilandaru, kojom je Hilandar konstituisan kao srpski manastiri ktitorsko nasleđe porodice Nemanjića.

Odmah posle Savinog povratka iz Carigrada, Nemanji i Savi je predan Hilandar, i oni su, sretstvima, koja im je stavio na raspoloženje veliki župan Stevan, prionuli da što pre podignu svoju zadužbinu. Za srazmerno vrlo kratko vreme podignut je u Hilandaru hram i ostale potrebne zgrade. Nemanja je posebnom poveljom dao Hilandaru imanja, i time ga osigurao u materijalnom i ekonomskom pogledu. Slavni biografi pričaju, kako su Nemanja i Sava za Hilandar isprosili od cara i od svetogorskog sabora još neke manastire i kako su okupili 14 manastira i nazvali ih Hilandar. Kada je sve to bilo gotovo, Nemanja i Sava su Hilandar predali velikom županu Stevanu i stavili ga pod njegovo okrilje u zaštitu.

 

Sveti Sava i Simeon Mirotočivi, ikona iz 17.veka

 

Kad je Hilandar bio gotov, Nemanja i Sava su prešli iz Vatopeda u svoj manastir. Oni su pre svega uredili manastir, život i rad u njemu i okupili su tu Srbe monahe. Tu u Hilandaru u svom novom srpskom manastiru Nemanja i Sava su nastavili strog monaški život, ispunjen postom i molitvom i predanom službom Bogu i crkvi. Sava je posle dao prevesti sa grčkog jedan tipik, učinio je u njemu neke izmene, i naredio, da se po njemu i njegovim odredbama živi i radi u Hilandaru.

Osnivanje Hilandara je vrlo važan datum u istoriji srpske crkve i srpske kulture. Osnovan da bude pribežište i sklonište za srpske monahe u Svetoj Gori, Hilandar je vremenom postao stecište i rasadnik srpske prosvete, najvažnije kulturno i prosvetno središte srpskog naroda u srednjem veku, najveća radionica srpske književnosti.

Ujedno je obrazovano i jezgro hilandarskog vlastelinstva: Simeon dobija od Aleksija za Hilandar parike (zavisne seljake, kmetove) devet sela u okolini Prizrena; sem toga , manastir je dobio još dva vinograda, četiri "uljanika" (pčelarnika), jednu planinu i 170 vlaha, uz neke posebne priloge u stoci i soli. Nemanjin sin i naslednik na prestolu velikog župana Stefan pomaže i sam ocu i bratu da Hilandar što pre podignu. Radi toga je u Srbiju odlazio 1198. prvi hilandarski iguman Metodije.

U to doba našao je Sava jedno vrlo lepo mesto usred Kareje, koje mu se neobično dopalo, pa ga je kupio i sazidao je tu isposnicu i u njoj crkvu, koju je posvetio Sv. Savi Jerusalimskom, i za koju je odredio, da u njoj žive dva do tri monaha kao isposnici. Sava je izradio i poseban tipik za tu svoju isposnicu sa vrlo strogim odredbama za monahe, koji budu tu živeli. I sam Sava je u toj svojoj isposnici u više mahova provodio kraće ili duže vreme, pridržavajući se strogo pravila, koja je za monahe, koji u njoj žive, sam bio propisao.

Kada je Nemanja prešao u Hilandar, on je već bio star i iznemogao, i njegovi su dani bili izbrojani. On je u ostalom mirno čekao smrt, jer je imao za sobom život, ispunjen dobrim i korisnim radom, a na kraju života je postigao pri punoj svesti ono, što je želeo, i za čim je davno čeznuo.

 

Stefan Nemanja- o.Simeon Mirotočivi u kamenu, rad o.Vojislava Bilbije

 

Manastir još nije bio sasvim završen kada Simeon 13. februara 1199. umire. Hram je, svakako, bio gotov, jer je Simeon izdahnuo u priprati, a u hramu je i sahranjen. Sava je potom ubrzao radove i iste godine dovršio manastir. U proleće 1199. odlazi ponovo u Carigrad i dobija od Aleksija nov zlatopečatni sigilij (juna meseca), na osnovu koga se Hilandaru ustupa i stari, zapušteni manastir Zig (danas u ruševinama, na zapadnoj padini Velike Vigle), zatim i pravo na držanje lađe od 1000 merica, i potvrđuju sve privilegije i prava iz hrisovulje od 1198. Sava će se posle toga posvetiti učvršćivanju, jačanju i organizaciji manastira. U samom početku, Hilandar je imao (bez Simeona i Save) samo 10 ili 15 monaha, računajući i prvog igumana Metodija. Već šest godina kasnije, taj broj se popeo na 90 srpskih monaha. Uređenje manastira propisano je Hilandarskim tipikom koji je Sava sastavio prema prologu tipika carigradskog manastira Bogorodice Evergetide, tj. Dobročiniteljke (Evergetidskog tipika), ubrzo posle smrti Svetog Simeona i dovršenja manastira (1199). I Stefan Nemanjić izdaje tada povelju, kojom je potvrdio ktitorske odredbe svog oca i darovao Hilandaru još petnaestak sela, trgova, planina i vinograda u Srbiji.

 

  

Kivot Stefana Nemanje, o.Simeona Mirotočivog, rad o.Vojislava Bilbije, finansirao Džon Tačer

 

Po ugledu na Evergetidski manastir, koji se držao opštežiteljnog Studitskog ustava (manastira Studiosa u Carigradu), Hilandar je zasnovan kao opštežiće, u kome monasi čine čvrstu zajednicu rada, trpeze i duhovnog života pod vođstvom igumana. Duhovnom životu data je prednost. Prve glave Tipika, posle ideološko-programskog uvoda i podataka o nastanku samog manastira sa beleškom o smrti prepodobnog Simeona, posvećene su propisima opšteg i posebnog bogosluženja.

Za hilandarskog monaha imalo je da bude od životnog značaja redovno pričešćivanje, podduhovnim nadzorom igumana ili naročitog duhovnika u svakodnevnom ispovedanju. Propisi o zajedničkoj trpezi, isto tako, imaju na umu više duhovnu korist od meditacije u slušanju pobožnih tekstova nego disciplinu obeda, mada je i ovome posvećena odgovarajuća pažnja.

Manastir je imao da bude slobodan kako od Protata, tako i od same carske vlasti. Ta se njegova nezavisnost, na kojoj se veoma mnogo insistira u Hilandarskom tipiku (Gl. 12 i 13), ogleda naročito u potpuno samostalnom biranju igumana, bez naknadne carske potvrde. Carsku vlast je samo simbolično predstavljala igumanska palica (žezlo). Igumana je biralo kvalifikovano izborno telo, u koje su ulazili: ekonom, eklisijarh, i 10-12 najstarijih monaha. Sam izbor se vršio u hramu, a u hramu je obavljano i ustoličenje novoizabranog igumana. Ekonom je, posle igumana, najvažniji manastirski funkcioner; on je, u stvari, zamenik i potencijalni naslednik igumana. Imao je pomoćnike: parekonoma i spoljnjeg ekonoma. Odmah posle ekonoma dolazio je eklisijarh, koji se imao starati o crkvi i bogosluženju, najčešće uz pomoć pareklisijarha. Dohijar je vodio računa o manastirskim finansijama. Tipik predviđa i druge dužnosti: trpezara, ključara, hlebara, ribara i mazgara (stratora). U svemu treba da vlada savršen poredak i poslušnost, da se ne izgube iz vida osnovni duhovni ciljevi života u manastirskoj zajednici. "Pobožnost, ljubav i jedinstvo" pretpostavljeni su broju, jer je "bolje da bude samo jedan koji čini volju Gospodnju, nego množina bezakonika" (Gl. 25). Sava nije zaboravio ni milosrdnu delatnost, kakva je naročito bila razvijena u carigradskim manastirima. Pored Hilandara je sazidana i "stranoprijemnica" (ksenodohion) za stranu braću i nemoćnike, a u samom manastiru je odvojena jedna kelija za bolnicu, prvu srpsku ustanovu te vrste, s posteljama za monahe koji ozbiljno obole i posebnim bolničarem koji se o bolesnicima ima starati. Bolnica je kasnije proširivana, za nju je obezbeđen i poseban dohodak i pravo na besplatnu opremu (povelje Dušana i Lazara), a lečilo se po tadašnjim najsavremenijim priručnicima zapadnoevropske medicine, zasnovane na klasičnim tradicijama Hipokrata, Galena i Dioskorida (sačuvani su u Hilandaru znameniti rukopisi sa medicinskim tekstovima s kraja XIV i iz sredine XVI veka.

Željan veće usamljenosti i molitvenog tihovanja (isihije), Sava je već 1199. osnovao u Kareji isposnicu (posnicu, isihastiriju ili "mlčalnicu"), keliju posvećenu Svetom Savi Jerusalimskom, svome patronu. Njen status i način života propisan je Savinim Karejskim tipikom , čiji se original u vidu pergamentnog svitka danas čuva u Hilandaru. Tekst karejskog tipika je urezan i iznad ulaznih vrata na zidu crkve u karejskoj isposnici, koja je zbog toga kasnije i prozvana "Tipikarnica". Karejski tipik pripada tzv. "skitskim" (pustinjačkim) ustavima, gde osnovni sadržaj molitvene askeze dvojice ili trojice izdvojenih monaha čini psaltir sa "časovima": ceo psaltir se imao prepevati "na dan i na noć", uz najstroži post i svakovrsno uzdržavanje. Verovatno je sličan režim bio zaveden i u drugim hilandarskim kelijama i pirgovima (kulama) podizanim u toku XIII i XIV veka. Kralj Uroš I podigao je pre 1262. pirg Preobraženja više manastira, pola sata hoda uz brdo na jug (danas Spasova Voda). 

Sveti Sava ponovo boravi na Svetoj Gori 1217-1219.godine

(db-36-40)

 

Odlazak Svetog Save srpskog u Svetu Goru i postrig

 

Bekstvo u Svetu Goru i postrig

izvor: www.spc.rs

 

Ustremljen svojom hristočežnjivom dušom ka svemu nebeskom, božanskom, besmrtnom, Rastko se revnosno i uporno otimao i odvajao od svega svetovnog, zemaljskog, prolaznog. Budno prateći pobožna dela svoga oca, majke i strica Stracimira u podizanju zadužbina: Studenice, Svetog Nikole, Toplice, Graca; i čitajući pobožne knjige i žitija svetih, mladi Rastko je surevnjivo negovao u sebi sudbonosnu želju: da i on, po primeru pustinjaka i isposnika, napusti dvor svoga oca, povuče se u svetu tišinu, i svega sebe posveti Bogu. Provodeći svoje mladićke dane u ovoj uzvišenoj i slatkoj želji, Rastko je često i mnogo slušao, naročito od pobožnih monaha, koji su radi milostinje dolazili u Rašku i na Nemanjin dvor, kako tamo daleko na jugu iza Soluna postoji jedna planina odvojena od sveta, koja se zove Sveta Gora, kako tamo ima mnogo manastira, u kojima žive mnogobrojni monasi, koji su radi Hrista i spasenja svoje duše ostavili svet, odrekli se svega telesnog i zemaljskog, i posvetili sebe Bogu, postu i molitvi. Sem toga njemu su kazivali da tamo ima mnogo isposnika, koji žive po šumama, pećinama i urvinama, muče svoje telo na razne načine i provode težak i strog život u stalnom postu i molitvi, danonoćno služeći Gospodu Hristu, da bi osigurali sebi život večni i blaženstvo večno.

Po navršenoj šesnaestoj godini roditelji njegovi nameravali su da ga ožene, a ta namera je odlučno uticala na Rastka da želju duše svoje pretvori u odluku i privede u delo. Tome mnogo doprinese dolazak svetogorskih monaha baš u to vreme. Na sedamnaestogodišnjeg Rastka naročito je uticao jedan ruski monah, koji sa drugim svetogorskim monasima beše došao na dvor njegova oca da prosi milostinju. Ovoga božanstveni mladić uze nasamo, kaže životopisac Teodosije, i raspitivaše ga o Svetoj Gori, pošto prethodno dobi od monaha obećanje da nikome ne priča njegovu tajnu. A monah mu ispriča sve o poretku pustinjskom: o opštežićnom životu po manastirima, i o zasebnom - po dva ili tri zajedno, i o usamljeničkom - koji provode neki, udaljivši se, u postu i ćutanju. Sve mu to ispriča tačno, jer taj monah ne beše prost nego znalac onoga što priča, kao od Boga poslan. A mladiću, slušajući to o monaškom životu, i o njihovom revnovanju za Boga, i o njihovim dobrim podvizima, potoci suza izlivahu se iz očiju. Pa pošto odahnu malo, reče starcu: "Vidim, oče, da je Bog, koji unapred zna sve, videvši tugu srca moga, poslao tvoju svetost da uteši mene grešna. Sada se uteši srce moje i razveseli duša moja neiskazanom radošću. Sada razumeh za čim neprestano žuđah. Blaženi su i preblaženi oni koji se udostojiše takog bezbrižnog i nemetežnog života. Šta dakle da učinim ja, oče, da bih uzmogao pobeći od mnogometežnog života ovoga sveta i udostojiti se takog anđelskog života? Ako me roditelji moji ožene, zadržan ljubavlju prema onome što je telesno, ja neću dostići takva života. Posle ovoga ne bih hteo da ostanem ovde nijedan dan, da se mene ne bi kosnulo slastoljublje ovoga sveta, te da mi i protiv volje otrgne dušu od takve ljubavi prema anđeoskom životu, kao što učiš, oče. Hteo bih bežati, ali, ne znajući puta, mogao bih daleko zalutati, a otac bi me, pošto mu je moguće, stigao i vratio, čime bih i oca ožalostio i sebe mnogo osramotio, a potom ne bih postigao ono što želim".

"Žudna je ljubav roditeljska, odgovori starac, neraskidna veza prirodna, i milosno jedinstvo porodično. Ali Gospod zapoveda da se i to sve lako ostavi, i uzme krst na rame, i usrdno ide za Njim, i sva stradanja lako podnose, ugledajući se na Njegova stradanja radi nas; da se ne blaguje u mekoti, da se ne traži telesni odmor, nego da se, štaviše, usrdno privikava na golotinju, glad, bdenje i molitvu, i da se brižljivo stiče umilenje i plač sa uzdisanjem i skrušenost srca. Jer se ovo predlaže bogoljubivim dušama kao lak put koji vodi k vrlini i ovo donosi istinsku slavu i pouzdanu čast".

I mladić, slušajući ovo, primaše k srcu starčeve reči kao što dobra zemlja prima seme, i neprestano jecaše. A starac se divljaše njegovoj toploj ljubavi prema Bogu i božanstvenom ognju koji je tako raspalio dušu njegovu, i pažljivo slušaše reči njegove, pune celomudrija i umilenja, pa mu reče: "Vidim, čedo, da ti je duša zašla duboko u ljubav Božju, nego požuri da ostvariš dobru želju svoju, da ne bi kako sejač zla, đavo, posejao kukolj u srce tvoje (Mt. 13, 24-30), i, ukorenivši se, ugušio pšenicu tvoju - dobru zamisao, i ti se odrekao takve namere. A zadržan teloljubljem i slastoljubljem, ništa nećeš postići, nego ćeš podleći poroku i sramoti, kao oni u Evanđelju koji se radi tečenja imanja, i jarmova volova, i mlade neveste, odrekoše slatke večere i besmrtne hrane, i s pravom biše objavljeni za nedostojne odabranot zvanja i veselja nebeskog cara Hrista (Lk. 14, 15-24). Ja ću ti za takvo delo poslužiti, i s pomoću Božjom sprovešću te do Svete Tope, kuda želiš otići".

Čim ovo ču od starca, Rastko se odmah pokori volji njegovoj, pa zahvali Bogu rekavši: "Hvala Ti, Gospode, što mi srce uveri ovim strancem". A starcu reče: "Oče, da si Bogom blagosloven, što ukrepi dušu moju".

Sav radostan zbog ovoga, Rastko se odmah uputi k roditeljima, da izmoli od njih blagoslov tobož da ide u lov. "U planini nedaleko odavde, reče on roditeljima, ima mnogo divljači: blagoslovite me da idem u lov; ako pak zadocnimo, nemojte se ljutiti na nas, jer sam čuo da onde ima mnogo jelena". Otac mu učini po volji, i reče: "Gospod neka je s tobom, čedo; neka te blagoslovi i na dobro uputi". A mati kao mati zagrli ga i slatko poljubi, pa ga otpustiše s mirom, naredivši mu da se brzo vrati. He znađahu oni da sin njihov neće u lov na jelene, nego hoće k izvoru života - Hristu, da Njime, kao žedan jelen, napoji žednu dušu svoju, zapaljenu milim ognjem ljubavi Njegove. Da bi pak uverio svoje roditelje, on posla u gopy lovce, rekavši im: "Pod gorom čekaću vas do ujutru". A kad nasta noć, i blagorodnici, koji se s njim veseljahu, pospaše, on sa malo njih, koji su znali za njegovu tajnu, dade se u bekstvo, imajući kao vođe Boga i monaha. Kada pak svanu dan, blagorodnici stadoše tražiti gospodina svog, ali ga nigde ne mogoše naći, i govorahu među sobom: "Da se ne šali s nama, pa se vratio k ocu?" No, ne videći ni monaha koji je bio s njim, ni prisne dvorjane Rastkove, oni se, zbunjeni i ojađeni, manuše lova, i vratiše se u dvor i ispričaše gospodaru o tome .

Čuvši tako neprijatan glas o sinu, ojađeni roditelji umalo ne presvisnuše od tuge. No kada se malo pribraše, oni se dosetiše da je njihovog ljubimca Rastka niko drugi nego onaj monah Rus odveo, i to u Svetu Goru, pošto su još izranije znali da je Rastko žudeo za Svetom Gorom. Na glas o nestanku Rastka odmah se stekoše blagorodnici i mnogo naroda. I svi plakahu i ridahu: roditelji za sinom, braća za bratom, narod za gospodarem. No samodržavni otac brzo savlada sebe i naredi svima da presatnu plakati: "Budite junačni; ne treba zbog ovoga da tugujemo; neće propasti sin moj. Bog koji mi ga dade preko nade, udostojiće me da ga opet vidim i da se nasitim ljubavi njegove". I odmah dozva jednoga od svojih vojvoda, pa mu reče: "Znaš kolika je bolest ljubav prema deci, oganj koji uvek gori i neće nikad da se ugasi. Stoga, prijatelju, ako si ikakva dobra primio od nas, sad je vreme da ljubav pokažeš. Ako se požuriš, pa stigneš i vratiš mi sina, i time utešiš srce moje a majci oslobodiš dušu od smrti, obdariću te mnogim blagom, više nego pre, i imaćeš u meni dobrotvora, druže". Zatim tužni otac prizva i mnoge velikaške mladiće, pa, obećavši i njima nagrade, poveri ih vojvodn. Zapovedi im da begunca gone do u samu Svetu Goru; a napisa i pismo grčkom eparhu Solunske oblasti, moleći ga da silom otrgne sina njegovog iz svetogorskih manastira i vrati mu ga. "I ako time, dragi moj, utešiš srce moje, dodade on, primićeš od nas mnoge časti u darovima i ljubavi, a ako pak prezreš našu molbu, znaj da će mesto ljubavi zavladati neprijateljstvo".

Vojvoda i družina usedoše na silne konje, pa jureći dan i noć, stigoše u grad Solun. Vojvoda predade pismo eparhu solunskom i ispriča mu žalost svoga gospodara. Eparh se veoma sneveseli, jer je veoma voleo vladara Srba. I odmah napisa pismo protu Svete Gore, u kome ga moljaše da se ne ogluši o traženje vladaoca Srbije. "Pošto nije mala stvar u pitanju, pisao je eparh, prosim i toplo molim tvoje prepodobije, da ne prezreš ovu molbu. Ako je gde tamo došao sin velikog župana, gospodara srpskog, neka se što brže vrati svome ocu, da nam ne bi otac njegov, zbog žalosti za njim, od prijatelja postao neprijatelj, čime bi ti sve nas i mnoge druge ožalostio". Eparh otpusti vojvodu, i dade mu svoje ljude da ga časno provedu do Svete Gore.

Stupivši na tlo Svete Gore, oni raspitivahu putem, nije li prošao takav i takav mladić. Pri tome opisivahu spoljašnji izgled Rastkov i lepotu. Najzad saznadoše da je takav mladić, malo pre njih, prošao u ruski manastir. Tada oni odložiše svoj put ka protu Svete Gore, i odoše u ruski manastir. Begunac zaista beše tu, još u kneževskom odelu i nepostrižen. Kada gonioci uđoše u crkvu svetog velikomučenika Pantelejmona i i ugledaše svoga kneza, oni se neiskazano obradovaše, pa ga od radosti stadoše ljubiti sa suzama, zaboravivši na sve putne tegobe. No plašeći se da ga opet ne izgube, oni pomišljahu da ga vežu, ali ga se ipak bojahu kao svoga gospodara. Samo postaviše stražu oko njega da ga čuva, dok se odmore konji i oni sami, pa da onda sa njima krenu natrag na put. Rastko se čuđaše svome ocu što je namučio tako znamenitog vojvodu, pa ga beše stid da pogleda vojvodi u lice, koji je zbog njega prevalio tako težak put. I odvevši vojvodu nastranu, Rastko ga upita: "Kako tako brzo prevaliste toliki put; i kako se nakaniste na tako dalek i mučan put?" Vojvoda mu onda ispriča preveliku tugu roditeljsku i neutešni plač njihov; kaza mu i o pismu njegovog oca eparhu solunskom, i o eparhovom pismu protu, i o eparhovim ljudima koji su došli da im ga predadu. Mladi begunac oseti opasnost koja mu preti, ali se ponada da će je otkloniti molbom vojvodi. Zato mu predloži ovo: "Ako bi ti, dragi moj, hteo, mogao bi me ostaviti na miru; a znam da možeš, pošto si moćan, umiriti gospodina oca mog, kad se budeš vratio. A i ja bih mu napisao da se okane svoje namere; samo ti postupi sa bratskom ljubavlju: ne smetaj mi da učinim ono zbog čega sam došao".

No vojvoda odgovori: "He, gospodine moj, ne upućuj sluzi tvome takvu molbu, koju mi nije lako ispuniti. Gospodar moj - otac tvoj, naloži mi ovaj posao, smatrajući me za vernog čoveka. Pa da smo te nešto zatekli u monaškom činu, možda bismo i imali neko izvinjenje. Ali, pošto je Bogu bilo ugodno da do ovoga časa zadržiš onaj izgled, u kakvom žele da te vide otac tvoj, braća i velmože, ko sam ja da tako što i pomislim? Bolje bi mi onda bilo da i ne idem tvome ocu. Zato te molim, gospodine moj, izbaci sve takve misli iz uma svog, pa veselo pođi s nama, slugama tvojim, da ugasiš plamen roditeljima svojim, čija si srca zapalio odlaskom svojim u tuđinu, kao i srca braće tvoje i svih blagorodnika. Ti sam znaš da si ti roditeljima i svima nama nada i uteha od Boga. Ako li pak ne htedneš poći s nama, prinudićeš me da učinim ono što mi nije lako ni izgovoriti: prinudićeš me da te vežem i na silu povedem, jer takvu zapovest primih od tvoga oca".

Videvši da je vojvoda neumoljiv, mladi knez reče: "Neka bude volja Gospodnja!", pa veselo zagrli vojvodu, uveravajući ga kako će poći sa njim. Tajnim pak uzdasima prizivaše Boga za pomoćnika u napasti, smišljajući u mudrom srcu svom delo i pobožno i prevarno. Knez zamoli igumana da se spremi sjajna trpeza, da se počasti sa vojvodom i blagorodnicima, pošto će sutra poći kućama. Svoju pak nameru kaza igumanu, i zamoli ga da za noći otpočnu svunoćno bdenije. Iguman mu ispuni želju: spremi se bogata večera, na kojoj sam iguman gošćaše vojvodu i blagorodnike, a mladi knez ih svojim rukama služaše i veseljaše. I kad za večerom duboko zađoše u noć, iguman naredi da se klepa u klepalo na svenoćno bdenije, jer to beše uoči nedelje. Iguman ustade, a ca njim i mladi knez, i pođoše u crkvu na molitvu. Ustade i vojvoda sa svojom družinom, da prisustvuju bogosluženju, jer nesmeđahu puštati iz vida mladoga kneza. Bogosluženje je teklo po ustavu svetih otaca, pobožno i polako, dok svi blagorodnici, i mladići koji stražarahu, i sam vojvoda ne zaspaše, umorni od puta, a i od gozbenog veselja.

Čim božanstveni junoša Rastko primeti da su zaspali, izvuče se isred njih, i, poklonivši se pred svetim oltarom izgovori monaške zavete Gospodu; pa, pošto dobi blagoslov od igumana, uze jednog starog jeromonaha i pope ce na visok manastirski pirg - na visoku manastirsku kulu, na vrhu koje beše i crkvica. Zatvorivši za sobom kulu, hristočežnjivi mladić ostvari glavnu želju srca svog. Stari jeromonah, satvorivši molitvu, postriže mu vlasi s glave, i obuče ga u rizu anđeoskog lika, i izmeni mu ime Rastko imenom Sava. Prostrevši ce po zemlji, monah Sava suzama mnogim okropi zemlju, uznoseći Bogu zahvalne molitve, i govoreći: "Hvalim Te, Gospode, što si me primio! Ti ispuni želju srca moga". A stari jeromonah se postide od silnog plača novopostriženog mladića monaha, koji u tako mladim godinama već pokazivaše tako veliku revnost po Bogu.

Dok se ovo dešavalo na visokom pirgu, dole ce y hramu svetog velikomučenika Pantelejmona završi svenoćno bdenije. Stražari se probudiše, i zaprepastiše kad ne ugledaše kneza u svojoj sredini, pa ga odmah stadoše tražiti svuda, i u crkvi i u manastiru, vičući. No pošto ga ne nađoše, oni počeše napadati igumana i biti monahe. A vojvoda, utišavši uzbunu, reče igumanu i monasima: "Kakva je ovo nepravda i sramota od vas, časni oci? Stideći se anđeoskog lika koji nosite, mi bismo prema vama krotki i čovekoljubivi! Zar nije najpre jedan od vas dolazio da prosi milostinju? Evo ovaj lažljivac, smrti dostojan, - pa pokaza na jednog; - on, prezrev dar kao ništa, ugrabi od oca sina i pobeže, čime izložiste oca i mater samrtnome plaču, a nas velikome trudu. Sada pak, kada smo došli, sakriste od nas gospodina našeg, jednako radeći po svojoj volji. Što vam to pade na um, da nam se narugate? Ili vi mislite da se mi uzalud potrudismo, tražeći vazduha a ne gospodina našeg. Sad će vam glave poleteti! Recite, gde sakriste gospodina našeg?"

Čuvši ovo od vojvode, mladi blagorodnici stadoše još ljuće i nepoštedno biti monahe. Kad to ču i traženi novopostriženik, poboja se da se svađa ne završi krvoprolićem, pa se sa pirga naže kroz prozor i u mraku doviknu k svojima. Čuvši njegov glas, oni se svi obradovaše i potrčaše ka pirgu, gledajući uvis i prosto želeći da uklone tamu i sagledaju željeno lice. Tada inok Sava, bivši carević Rastko, reče vojvodi: "Mnogo si mudar, a ponašaš se kao dete imajući puk ljudi sa sobom u tuđini, ti visoko misliš o sebi". A blagorodnicima reče: "Zar se Boga ne bojite, i anđeoskog obraza ne stidite? Zar je to lepo napadati s oružjem takve ljude u crkvi? Kakvo vam zlo oni učiniše? Ako pak mene tražite, evo mene gde sam. Sada sam u poslu, ujutru ćete me videti, a ove ostavite na miru".

Kad oni ovo čuše, obuze ih strah i stid, i ne znađahu šta da kažu, nego, ućutavši, opkoliše pirg i stražarahu do svanuća. A kad svanu, knezmonah, nagnuvši se sa pirga, viknu vojvodu i blagorodnike i pokaza se svima ukrašen anđeoskim likom monaškim. Ugledavši ga u takvom obliku, oni ne znađahu šta da rade, nego, obuzeti plačem i ridanjem, padahu na zemlju. A monah Sava, videći ih u tako prevelikoj tuzi, uteši ih slsdećim rečima: "Sve ovo što se sa mnom zbiva, po Božjoj je volji, jer me sam Gospod provede od oca mog dovde, te me vi ne stigoste, pa i sada me On izbavi iz vaših ruku. Jer vi hoćaste da me otrgnete od dobrog, željenog mi puta, pa da se mnome pohvalite gospodaru svome kako ste mu ugodili. Ali Bog moj, u koga se uzdah i napustih roditeljski dom, bi mi pomoćnik, kao što vidite, pa će On i ubuduće voditi život moj po Svojoj volji. A vas, moje drage, molim da radi toga ne tugujete i ne žalite, nego, naprotiv, zahvalite sa mnom Bogu što me udostoji ovog lika za kojim sam oduvek žudeo. Uzmite dakle poznato vam moje odelo i vlasi s glave moje, pa se mirno vratite kućama; a ove znake predajte roditeljima mojim i braći mojoj, da bi vam poverovali da ste me živa našli, i to, blagodaću Božjom, kao monaha, a ime mi je Sava".

Rekavši to, on vrže sa pirga odelo svoje i mladosne vlasi s glave svoje, a c njima i pismo napisano roditeljima radi utehe. U pismu ih moljaše: "Nemojte nipošto tugovati radi mene, niti me oplakivati kao poginula, nego, naprotiv, molite Boga, molim vas, da molitvama vašim dobro izvršim podvig na koji iziđoh. Vi pak, koliko vam je moguće, starajte se o svojoj duši, i ne očekujte da me ponova tamo vidite za života svoga, nego, ako htedne Bog, ja ću ovde u Svetoj Gori dočekati i videti gospodina oca mog, i nasladiti se svete i česne strarosti njegove, i nasititi se slatke i beskrajne ljubavi njegove". I spomenuvši im još mnoge evanđelske reči o pravdi i milosti, o istini i sudu, i što čovek nije rad sebi da ne čini ni drugome, sada dodade i ovo: "Svaki, koji ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, imena moga radi, primiće sto puta onoliko, i dobiće život večni" (Mt. 19, 29).

Vojvoda i blagorodnici, uzevši zbačeno s kule odelo, kosu i pismo, položiše ih ispred sebe, pa oplakivahu živoga kao mrtvoga, govoreći: "O nevolje od tebe, gospodine, šta nam ovo učini, da si nam gorči sad kad si se našao, nego pređe kad si nam odbegao? O nalaska nesrećnijeg od smrti! O, haljino željenoga, kakva si vatra onima koji njega žele! Kako da te ponesemo i predamo roditeljima i braći, kada si kao koplje ili mač oštar s obe strane! O, vlasi s ljubljene glave, koje treba priviti srcu i očima roditeljskim radi utehe, kako da vas predamo njima kao omču? O, dara koji nosimo, puna ne radosti nego plača, ne veselja nego ridanja, kako da te odnesemo? Kakvo li ćemo uzdarje mi dobiti? U kakvo će svetlo ruho nas obući, kada njih same u tužno i crno odelo oblačimo? O, pira noći ove, ispunjene i veseljem i prevarom, - sličan je trpezi kojom Jakov prevari oca svoga, te uze blagoslov njegov. O, čaše tvoje, gospodine, kojom si nas služio, pune meda ljubavi, a koja nam je gorče od žuči pripremila! O, noći, koje zaspasmo, budi, po Jovu, tamna, i da se ne ubrojiš u noći mesecom obasjane! O, nas i od ludaka bezumnijih, kako u jednom času ispustimo onoga koga toliko dana s trudom gonismo i uhvatismo! Kako bismo bezumni! Kakav nas to grešni san zahvati, te tako zaspasmo? Zašto ga uzama ne svezasmo, kao što nam i beše zapoveđeno, pa bismo sada bili slobodni od ove samrtne tuge? Šta sada da radimo? Kako ćemo izaći pred gospodara našeg? Koji je to kamen, koja je to gvozdena priroda, koja će odavde poneti tako težak glas, koji mi imamo da nosimo roditeljima i braći?"

Izgovarajući kroz plač ove i mnoge druge slične reči, oni zadugo plakahu: plakaše i Sava gore na kuli i oni dole na zemlji, da se i mrtvo kamenje potresalo. Posle, pošto malo odahnuše, gledajući gore k njemu i klanjajući mu se, oni mu davahu oproštajne pozdrave, i, blago i sa suzama prekoravajući ga i zamerajući mu, govorahu mu: "Ostani zdravo, gospodine, ostani zdravo! raširi se sam bez nas! nasiti se, kamenosrdni! Nemilostivi, hoće li te primiti Gospod? Prevario si oca, prevario si i nas, a misliš li da ti se valja Boga bojati?" Upućujući mu sa bolom u srcu ove i mnoge druge reči, oni, u isto vreme, isprosiše od njega molitvu i blagoslov, pa, uzevši tužne haljine njegove, krenuše natrag u svoje otačastvo. Ali, idući tako putem, oni se okretahu ka kuli, zastajkujući s plačem i jecanjem, dokle su god mogli da je dogledaju.

Posle toga monah Sava, sišavši sa kule i zahvalivši Bogu, pokloni se igumanu i svoj bratiji, i bi pozdravljen od sviju njih kao novi brat, anđeoskim likom ukrašen. A one između bratije, koji zbog njega pretrpeše uvrede i zlostavljanja, on usrdno moljaše da oproste svojim uvrediocima, da bi uvredioci na miru i zdravi stigli kućama. Pritom govoraše: "Bog nam je pribežište i sila, i bi nam pomoćnik u teškim nevoljama koje nas snađoše. Jer đavo, nadajući se da mi preko prevelikog traženja od strane mojih roditelja omete noge moje na putu ka Gospodu i da me otrgne od srodstva s vama u Gospodu, iziđe posramljen i praznih ruku, zahvaljujući vašim molitvama Gospodu i vašim telesnim naporima za mene". A oni, čuvši njegove smirenoumne i ponizne reči, pune mudrosti, zaboraviše rane na telu, zadobijene od mladih velmoža, i radovahu se kao da su neku dobit zadobili.

 

 

Život Prepodobnog Save u Svetoj Gori

izvor: www.spc.rs

 

Po celoj Svetoj Gori, i po manastirima i po pustinjskim mestima, brzo se pronese glas, da je sin srpskog vladaoca napustio carske dvore svoga oca, ostavio svet, dobegao u Svetu Goru, zamonašio se u manastiru svetog Pantelejmona i nastanio u njemu. Stoga svi željahu da ga vide. A kad dođe praznik Presvete Bogorodice, Blagovesti, - hramovna slava znamenite obitelji svetogorske Vatopeda, - nastojatelj vatopedski i bratija, po običaju svetogorskom, pozvaše i česnog inoka Savu na pobožno slavlje. Vatopedski iguman i bratija, uz pristanak prota svetogorskog, nagovoriše prepodobnog Savu, kome se dopade divni manastir, da ostane u Vatopedu.

Red i način života u manastiru Vatopedu mnogo se dopadoše mladom monahu Savi. Okružen mnogim uzornim monasima, on se pod rukovodstvom smernog i svetog starca jeromonaha Makarija sav predade monaškim podvizima, svim žarom svoje čiste i mlade hristočežnjive duše. U svom poletnom oduševljenju i plamenoj pobožnosti on je svim srcem želeo da ga niko ne izdvaja zato što je vladalački sin; hteo je da bude običan prost monah, ravan i jednak svima drugima u postu, molitvi, bdenju, i svima manastirskim poslušanjima. Zato je svako poslušanje vršio smerno, predano, svim srcem, svom dušom, svom snagom.

Posle malo vremena monah Sava izmoli od igumana blagoslov da obiđe i pokloni se ostalim manastirima Svete Gore, i da se popne na vrh Atona, da bi posetio otšelnike, pustinjake, i dobio blagoslove od njih. Iguman posla sa njim vične monahe, koji mu znaju pokazati sva sveta mesta u Svetoj Gori. Carević monah bio je svuda priman sa naročitom čašću. Putujući bos po teškim putevima svetogorskim, bogogladni putnik stiže u lavru svetog Atanasija. Tu bi izvrsno dočekan i primljen, pa dobivši blagoslov i molitve od svih, on dade odmora svojim bosim nogama. Onda krenu na vrh Atona, kuda ga je odavna vuklo srce. Tamo svu noć provede u molitvi, praveći metanija i kvaseći sveti vrh radosnim i toplim suzama. Spuštajući se sa gore, on u raskrilju i podnožju vrha poseti po pešterama mnoge isposnike, koji provoćahu vrlo strog život, i radovaše se što se udostoji videti sluge Božje, kakve je teško sresti na zemlji. Ovi blaženi oci, iako se još ne mogahu nazivati anđelima zbog tela koje imađahu na sebi, ipak uistini behu Božji ljudi: odvojeni od svega zemaljskog, oni se ne brinjahu ni o čemu telesnom, ne bavljahu se ni trgovinom, ni zemljoradnjom, ni vinogradarstvom; sve njihovo sgaranje behu molitve, suze i neprekidno priljubljivanje umom Bogu; stanujući na visokim gorama zajedno sa jelenima, oni imađahu nebo za crkvu, gledajući Hrista u dušama svojim naslikana; njihove tesne kolibe, ukrašene travom, odjekivahu jedino lahorenjem šume i cvrkutom ptica, što ih je još jače potsticalo na slavljenje Boga; siti čistog i mirisnog vazduha, bezbrižnošću uvek veseli, bogočežnjivošću veoma visoko uzdignuti nad zemljom, oni smatrahu sebe bogatijima od najbogatijih; neki pak življahu u kamenitim pukotinama, u zemnim provalijama, i na morskim stenama, gde, ugnezdivši se kao ptice, behu kišom i vetrom bijeni, suncem i žegom paljeni, zimom i mrazom mučeni, ubogi i siroti, oni nemahu ništa što bi im kradljivci mogli ukrasti, izuzev neophodno prteno rublje koliko tek da prikriju nagotu tela; hrana im beše svakome prema njihovim moćima: neki po malo i retko uzimahu hleba, drugi se hranjahu voćem i divljim zeljem; piće im beše planinska tekuća voda; snu ne behu mnogo potčinjeni. Svi oni, odrekavši se jednom sveta, već behu potpuno zaboravili svet, i provođahu život čist, bezmetežan, bestelesan, skoro anđeoski.

Blaženi Sava, zapisavši na hartiji srca svoga, i utuvivši takve trudove njihove i podvige i predanost Bogu, duboko uzdisaše i osuđivaše sebe zbog nerada; i sa suzama pripadaše k nogama prepodobnih, proseći od njih molitvu i blagoslov; i primivši od njih mnoge korisne pouke, molitve i blagoslove, on se sa strelom revnovanja u srcu svom vrati u svoj manastir Vatoped, gde ga primiše sa pređašnjom ljubavlju. Bratija ga raspitivahu o njegovom putovanju po Svetoj Gori; i, videći ga tužna i izmenjena u licu, oni mišljahu da je to otuda što je bosonog dugo putovao po kamenju, na šta nije bio navikao. No oni ne znađahu da mu žudnja duše za onim pustinjacima jede telo.

Pošto se odmori, setni monah Sava dođe k igumanu i ispovedi mu bolest srca svoga, ne tajeći uzrok promenjenosti svoje; pa pade na kolena i moljaše ga za blagoslov da ga otpusti da sa onim pustinjacima provodi usamljenički život. Začudivši se neumesnoj molbi njegovoj, iguman mu ne dade blagoslov već mu reče: "He čedo, ne! ne dolikuje onome koji još nije poslušanjem utvrdio noge ni na temelju prvog stepena opštežića, mašati se vrhunca mučanja i usamljeništva, i pre vremena upravljati se po svojoj volji, jer ni vreme ni uzrast tvoj ne dozvoljavaju ti da sada išteš tako težak podvig, jer sve je dobro u svoje vreme. Osim toga o tebi se i u mnogim zemljama pročulo čiji si sin, i tvoj dolazak k nama nije se zatajio od sadašnjih vladara. A da ti se u pustinji desi nešto od neprijatelja roda ljudskog, đavola, ili od razbojnika, svi bi nas osuđivali što smo se pokorili tvojoj volji".

Ovo igumanovo odbijanje bi ne bez blagog i milostivog promisla Božjeg, da svetilo ne bi zašlo među puste gore, sakrilo se pod sudom, i tako mnogi, koji se njime posle prosvetiše, bili lišeni svetlosti spasenja. Smireni Sava se sa smirenjem pokori igumanu i reče: "Volja Gospodnja preko tebe na nama, česni oče!".

Otada monah Sava stade još usrdnije vršiti poslušanja sa bratijom u opštežiću: radio je dan i noć sa velikim smirenjem; danju je radio sa bratijom, a noći provodio stojeći pred Bogom u svetim molitvama; stalno je imao pred očima živote drevnih svetitelja, i gledajući na njihovu končinu, on jednu misao negovaše u srcu svom: da ugodi Hristu i da spase dušu svoju, i da dobije obećana blaga; svima je pomagao u potrebnim poslovima, i mnogo se trudio sa velikim smirenjem, te su ga svi voleli i divili mu se; danju se bavio telesnim službovanjem, a noć je provodio u molitvenom bdenju, te se mislilo da je bestelesan, ili da mu je telo nekako od čelika, samo oživljeno. A ležanje na zemlji i mnoštvo metanija, kojima umrtvljivaše telo, ko će ispričati! Mnogim i različnim trudovima on raspinjaše telo svoje. Hleba i vode okušaše, i to oskudno; vina i ulja po malo kušaše, te iznuravaše mladićku snagu. U sve časove dnevne i noćne neprestano se moljaše Bogu, a y nedeljne noći nikada ne zatvaraše oči svoje na san, dok ne bi svanulo.

Nosio je samo hudu vlasenu haljinu, tek da pokrije nagotu tela; i tako se mrznuo od zime. Hodio je uvek bos, te mu koža na nogama tako očvrsnu, da se nije bojao uboja od oštrog kamenja. Prezrev ovaj prividni život i slavu i sve slasti zemaljske, on po sve dane mnogim trudovima mučaše telo svoje. Tako radeći, on bivaše nekakav nemilostiv i ljut neprijatelj svome telu, da su se iguman i svi ostali divili takoj revnosti njegovoj i blagoj promeni. No, iako neprijatelj svome telu, on prema svima beše predusretljiv i krotak: u obitelji se divljahu, kako u tako mladim godinama i za tako kratko vreme on mogade dostići takvo duhovno savršenstvo, kakvo je nedostunno i mnogogodišnjim podvižnicima.

Međutim vojvoda i blagorodni mladići, vrativši se k roditeljima blaženoga Save, ispričaše im sve šta se s njim zbilo, i predadoše im divno odelo njegovo, zlatastu kosu njegovu, i svojeručno pismo njegovo. A kad to videše roditelji i braća, mač im prolažaše duše. Kada pak pročitaše njegovo pismo, šta sve ne rađahu, i šta ne hoćahu učiniti sa sobom! He stidim se reći, veli životopisac Teodosije, jer, Davidove reči govorim, oni u plaču rikahu od bola srca svoga i uzdisahu, dozivahu ljubljenoga, uzimahu njegovu kosu, grljahu njegovo odelo kao neko sakrovište, i grabljahu kao neko blago. Kvaseći ih suzama, oni ih celivahu, prinošahu ih očima kao neki lek, pa iznova silno plakahu i kukahu. Zajedno sa vladalačkim domom plakahu i svi blagorodnici kao za pokojnikom; tugovahu i svi podanici, i svoju žalost izražavahu noseći, po običaju u svetovnjaka, crninu.

No malo pomalo srca se roditeljska smiriše: strah Božji se povrati u njihove duše i oni razumeše da im mladi sin dade dobar primer, prednjačeći na putu spasenja. I govorahu: "Gospod dade, Gospod uze; kako Gospod htede; tako i bi; neka je blagosloveno ime Gospodnje od sada i do veka!" (sr. Jov 1, 21.22). I odmah poslaše sinu monahu mnogo zlata u Svetu Goru, da on kao carev sin ne bi ni u čemu oskudevao, i da bi imao razdavati svetim crkvama i udeljivati ubogima. Oni mu, ne bez straha, i pismo napisaše; i, stideći se nazivati ga sinom, oni ga nazivahu ocem i učiteljem, molitvenikom i zastupnikom pred Bogom, i moljahu ga da se moli za njih. "Dom je naš u tvojim rukama", pisahu mu oni: "duše naše i mi svi u tvojoj smo volji, jer tvoje vrline zadivljuju i roditelje; no ukloni iz nas plamen teške patnje naše i uteši nas svojim dolaskom, a mi ti obećavamo da ćemo te opet vratiti u pustinju".

Dobivši pismo od roditelja, bogomudri Sava ga orosi mnogim suzama. Pa, pošto se mnogo pomoli Bogu za njih, on uznese zahvalnost Bogu. Od mnogog zlata pak što dobi od njih, on odvoji samo koliko mu je potrebno za hleb, pa hodeći bos po manastirima i pustinjama, on izdašno razdavaše milostinju, te na taj način zidaše caru ocu svome nevidljivu palatu na nebesima. Zatim se opet vraćaše u svoj manastir Vatoped, na pređašnje podvige.

Jedanput ovaj "veliki bogoljubac" pripremi tople hlebove, natovari manastirske mazge, i uzevši uz njih sluge za saputnike, duboko u noć krenu na put, pešačeći sam pred njima bosonog, žureći se da nahrani po pustinji usamljene podvižnike, koji pošćahu po tri i pet dana, pa i svu nedelju. Jer beše sveti Veliki post. a taj dan beše subota, pa samilosni carević hitaše da ih ugosti toplim hlebom želeći od njih primiti tople molitve. Ali ga u mestu zvanom Milopotam napadoše razbojnici, i zarobiše njega i one što behu s njim. On se veoma sneveseli. ne što ga zarobiše, već što ga ometoše da starim pustinjacima stigne u vreme obeda. Upitan od razbojnika, ko je i od kog je manastira, on odgovori: "Učenik sam oca Makarija, koji me posla poslom u manastir Esfigmen; a nastojatelj manastira i bratija zadržaše me da sa mnom pošlju hlebove starcima koji se poste po pustinji i stradaju Hrista radi. Jer takav je običaj otački". Govoreći ovo, on iz dubine srca prizva u pomoć beskrajnu milost Božju i, uzdajući se u molitvu i veru svetih, on odmah bi oslobođen, jer se razbojnici smilovaše, pa ga pobućeni Bogom otpustiše sa svima. I tako u vreme u koje željaše donese hleba prepodobnima, i govoraše im: "Molitvama vašim izbavi nas Bog iz ruku neprijatelja naših".

Razbojnici pak posle, trgnuvši se kao iz nekog bunila, govorahu: "Šta nam bi te ispustismo onoga mladića i one sa njim, kao da smo bili bez svesti? Da li je to neki maćioničar ili uistini Božji čovek, te ga tako bez ikakve pakosti sačuva Bog od nas? Hajdmo da vidimo da li je zaista učenik oca Makarija". Jer prepodobni Makarije beše čuven po delima i poznat svima. I kad otidoše k starcu, videše božanstvenog mladića gde sedi s njim. Pa isprosivši od starca molitvu i blagoslov, ponuđeni od njega oni sedoše. Starac im iznese sve što imađaše u svojoj keliji: vareno povrće pustinjsko, masline i hleba, te ih ljubazno ugosti, a i duše im nasiti mnogim mudrim rečima. Videvši toliku ljubav starčevu prema njima, razbojnici omekšaše srcem, te smatrahu da će ih oganj s neba pojesti ili zemlja žive progutati, ako bi im što zlo pomislili. I utvrđujući se u veri, govorahu: "Hrista radi, oče, reci nam da li je ovaj mladić zaista tvoj učenik, jer videsmo danas o njemu neko preslavno znamenje". A starac, čuvši o čudu koje se odnosi na božanstvenog mladića, mnogim suzama omi svoje sveto lice, pa reče: "Deco, ovaj mladić je učenik Božji, a monaškim likom jedan je od nas bratije, sin je pak blagočestivog cara srpskog. On ostavi carstvenog oca, prezre zemaljsku slavu i sve krasote kao ništavne, i zavole uboštvo Hrista radi i zajednički život s nama. I, kao što vidite, Bogom poslan on obilazi pustinju i, posećujući one koji po gorama i provalijama i pećinama stradaju Hrista radi, teši ih".

Čuvši ovo od starca, i preneraženi njegovim suzama, razbojnici se, pogledajući često na mladića, čuđahu velikom smirenju mladićevom koji se radi Boga spustio sa takve visine, posmatrahu i hudost vlasene rize njegove i bosotinju njegovu, i veoma se divljahu. Pa, pavši na zemlju, prošahu blagoslov od obojice, obećavajući da neće više činiti razbojništva. Starac ih blagoslovi, i svaki od njih grleći celivaše božanstvenog mladića, a on se svakome od njih klanjaše do zemlje. I pokajani razbojnici radosno otidoše svojim kućama.

Prepodobni mladić - "zemaljski anđeo i nebeski čovek" - opet zažele da ide u lavru svetog Atanasija, i to, po običaju svom, bosonog peške, pošto do dolaska svog carstvenog oca u Svetu Goru on ne usedaše na konja. I uze od igumana molitvu i blagoslov za put. Iguman, želeći da mu olakša put, dade mu nekolicinu bratije i lađicu. Ukrcavši se u lađicu, oni brođaxy po moru. I kada već behu blizu Lavre, iznenada ih napadoše razbojnici iz morske luke, i zarobiše. Jedan od monaha uspe da pobegne i odnese u Lavru vest o tome. Iguman i bratija se silno zabrinuše za božanstvenog mladića, bojeći se da razbojnici kako ne saznaju čiji je sin. A sveti mladić tajnim uzdasima prizivaše u pomoć Višnjega, govoreći: "Izbavi me od neprijatelja mojih, Bože! spasi me od krvnika, jer evo uloviše dušu moju!" Iguman odmah posla k razbojnicima jednog prepodobnog i bogomudrog starca da umekša surovost njihovu i da ih pozove u Lavru, gde će dobiti sve što im treba. I šta? Svirepi razbojnici se pokoriše starčevim rečima, i postadoše veseli i tihi. A starac, pogledavši na svetog mladića, kao sa velikim gnevom podviknu mu: "He posla li te iguman onamo, a ti si još ovde? Zar se tako izvršuju naređenja?" Govoreći to, starac polete na nj, kao da ga hoće udariti. A on, obuzet velikim strahom, pobeže od njega, pa, iskočivši iz lađice, naže trčati u Lavru. Razbojnici pak, zaboravivši se u taj čas po dejstvu Božjem, ništa ne rekoše starcu. Dobegnuvši u Lavru Sava ispriča sve šta mu se dogodilo. I svi zahvališe Bogu na divnome čudu, koje učini sa carevim sinom. A razbojnici, došavši sa starcem u manastir, i ne upitaše za begunca. Ljubazno primljeni i ugošćeni od igumana i bratije, oni dobiše iz manastira što im beše potrebno, i pustiše zarobljene sa svetim mladićem. A kada kasnije saznadoše o svetom mladiću i čiji je sin, ispuniše se silnim gnevom, te zbog njega lavranima prećahu osvetom. Bogoljubivi pak Sava, celivavši svetu crkvu i i poklonivši se grobu svetog Atanasija, srećno se sa svojim saputnicima vrati u Vatoped.

Posle nekog vremena roditelji opet pisaše blaženom Savi, moleći ga da im dođe da ga samo vide, pa neka se odmah vrati. Poslaše mu i zlata više nego prvi put, kao i posebne darove za manastir Vatoped u kome je on živeo: mnogo zlata;, zlatne i srebrne sasude, zlatotkane zavese. Pratiše i odabrane konje i mnoge druge potrebe za manastir, tako da su svi zavideli Vatopedu, pa i sam prot. Primivši pismo od roditelja, blaženi se ispuni velikom radošću, i sa mnogo suza zahvali Bogu. Od dobivenog zlata on jedan deo odvoji za uboge, a sve ostalo utroši na zidanje dvospratnih i trospratnih konaka u Vatopedu. Tu, u manastiru Vatopedu, on poče iza velike crkve zidati crkvu na gradu u ime Roždestva Presvete Bogorodin;e; i drugu crkvu - u ime svetog Jovana Zlatousta; i treću crkvu na velikom pirgu - u ime Preobraženja Gospodhveg. I sa velike crkve skide kamene ploče kojima ona beše pokrivena, pa je pokri olovom, kao što se to i dosada vidi. Svršivši sve to u unutrašnjosti manastira Vatopeda, blaženi Monah carević reče: "Ako Gospod pogleda na mene i dadne mi da ovde vidim gospodina oca mog, useliću se s njim u svoje kelije". Načini i mnogo drugo u manastiru, što nije lako nabrojati, zbog čega ga nazivahu drugim ktitorom Vatopeda.

Posle toga ovaj "neboparni orao" napisa svojim roditeljima i braći ovakvo pismo: "Vašim, zbog tuge za mnom, dirljivim pismom, vi dušu moju iz mene vadite, jer ni meni zbog toga nije lako, niti sam neosetljiv. Ali ne treba nikoga ljubiti većma nego Boga, jer je rečeno: Koji ljubi oca ili mater većma nego mene, nije mene dostojan (Mt. 10, 37). Radi toga ja sada zabranjujem sebi da vam dođem, nego, padajući pred noge vaše, molim i preklinjem, govoreći gospodinu mome svetome ocu: u zemaljskom carstvu svom apostolski si se podvizavao, zemlje ljudi svojih si pravoslavljem prosvetio, vukove jeresi si prognao, hramove besovske porušio, crkve Bogu podigao, gostoljublje n zbrinjavanje ubogih i sve što je dobro od Boga s ljubavlju si sačuvao. Jedno tn još valja izvršiti, reč u Evanđelju Sina Božija: Ako ko hoće za mnom ići, neka se odreče svega i, uzevši krst svoj, neka smerno ide za mnom (Mt. 16, 24). Neka ti savet moj bude prijatan kao dobar: prezri zemaljsko carstvo i bogatstvo kao nepostojano i ništavno; ostavi svet i krasote sveta i sva vidljiva blaga kao tašte i kratkotrajne: pođi za mnom krstonosnim putem smernosti koji sam ti pripremio u ovoj pustinji; nastani se sa mnom, i tu, odvojivši se od svega svetovnog, ti ćeš molitvom i postom čistije poznati Boga. I kao što si se u životu zemaljskoga carstva udostojio apostolskih darova, ukrasićeš se i u pustinjn isposničkim vencima smernosti monaškoga života. A moju dušu, tužnu što sam lišen tebe, utešićeš tvojom ljubavlju i prisustvom, kao što ću i ja tvoju, u Gospodu. A dobra gospođa i mati moja neka se na isti način, među svojima, od svega odvoji ka Bogu. Molim te, gospodaru moj, da te radi slave carstva i radi mnogog bogatstva ne ožaloste ove reči moje, kao što se negda ožalosti evanđelski mladić kada ga moj Isus učaše o savršenstvu (sr. Mt. 19, 16-22). Sa sigurnošću ti govorim, oče, veruj mi: ako ostaviš zemaljsko carstvo i dođeš k nama, biću ti posrednik za nebesko carstvo; ako pak prezreš reči moje, ne nadaj se da ćeš me videti u ovom vremenskom životu. Mir Božji i ljubav svetih otaca pustinjskih, i moja grešna molitva, neka su sa svima vama u Hristu Isusu. Amin".

Dobivši sinovljevo pismo, samodržac otac ustade sa prestola, pokloni se ljubavi sinovljoj kao svetinji, celiva pismo, otvori ga, ali ga ne mogade pročitati, jer mu plamene suze roditeljske ljubavi poplaviše očnji vid. Najzad, umirivši suze, on pročita pismo, i divljaše se sastavu i silini reči, jer mu duboko u srce prodre prekor o evanđelskom mladiću koji je radi zemaljskog bogatstva ostavio Hrista. I zbog toga samodržac veličaše svoga sina kao svog učitelja. I odmah izdade zapovest širom cele države svoje, sazivajući ipate i vojvode,tisućnike i satnike i ostale blagorodnike, male i velike, označivši naročiti dan sabora, i zapovedajući da niko ne izostane, jer hoće da sastavi veliki savet. A za to vreme dok ova poslanica, zapovest, obilažaše državu, on dobro upravljaše svojim bogatstvom: razdavaše ga ubogima i siromašnima, hromima i slepima, siročićima i udovama, prokaženima i svima ništima.

Kada se u određeni dan blagorodnici sa svih strana stekoše na sabor, samodržac Stefan Nemanja stade posred njih i naredi da se najpre glasno pročita pismo njegovog sina. Zatim se on obrati svima blagorodnicima ovim rečima: "Draga braćo i čeda, čujte moju reč k vama. Moj život vam je poznat od samog početka: svakoga od vas kao sina othranih, i kao brata zavoleh, i kao druga primih. A i vi mi biste poslušni i verni. I svi Gospodom sačuvasmo život svoj, i zemlju našu nerasipanu od najezde neprijatelja; spasavasmo se uzdajući se ne na luk naš ili mišicu, nego verom u Oca i Sina i Svetoga Duha utvrđeni, i silom krsta ukrepljeni, pobeđivasmo neprijatelje naše. Stoga i sada svakoga od vas molim i zaklinjem, da veru u svetu i jednosušnu i nerazdeljivu Trojicu, čijim se krštenjem prosvetismo, sačuvate čistom od svake jeresi, koje od nas izgnasmo. Onome koga ću vam mesto sebe postaviti da Bogom i vašom ljubavlju vlada, molim vas da budete pokorni i verni kao što biste meni samome. Božjim crkvama i njihovim služiteljima odajte svaku čast, i sve, dakle, što od mene videste i naučiste, to činite".

Slušajući ovu neočekivanu reč, velmože se u nedoumici čuđahu, a samodržac nastavi: "Dragi i Bogom darovani mi sabore! vi čuste kako me se moj sin u pismu odriče i neće više da me vidi u ovom životu, ako ne pođem za njim. Meni je s vama bilo dovoljno veselja i radosti zemaljskoga carstva, dovoljno vojnikovanja i raskošnih trpeza, dovoljno uživanja svih krasota ovoga sveta; a sada vas molim: otpustite me ljubavlju vašom da, krstonosno pošavši za sinom, otidem u njegovu pustinju, gde ću se, nadam se, osloboditi svojih zala i postarati se o svome spasenju".

Na ove reči samodrščeve nastade od svih silan plač, nalik na grom. Plakahu svi: i sinovi, i sinovi sinova, i svi blagorodnici, po Gospodu i krvi srodnici; plakahu i žaljahu i rize razdirahu; i šta ne rađahu, i kakve uzbudljive reči ne izgovarahu, samo da na neki način zadrže oca svog i gospodara. "He ostavljaj nas, gospodaru, oče i učitelju! Ako li ne, i mi ćemo s tobom poći! Ako hoćeš da uzmeš krst Hristov, onda se zatvori u svom manastiru, da bismo se mogli tešiti gledajući lice tvoje. Kakva će ti pohvala biti ako život svoj završiš kao tućinac u tuđini, pa još u pustinji?" A on im reče: "Što plačete, te mi dušu raslabljujete? Vi danas čuste kako me se sin u pismu odriče, ako ne pođem za njim. Stoga molim sve, umirite mi srce, ne zadržavajte me, jer ne mogu više bez sina". Kad ovo reče, ubedi one koji ga zadržavahu, te mu svi rekoše: "Neka bude volja Gospodnja!"

Onda samodržac Stefan Nemanja prizva sina svog Stefana, čije vrline i viteštvo i bogoljublje nije lako iskazati. I zajedno sa sveosvećenim episkopom Kalinikom i sa svima blagorodnicima uđe u crkvu svetih i prvoprestolnih apostola Petra i Pavla. I kad bi služba i molitva, samodržac otac sa preosvećenim episkopom, krstom i polaganjem ruku obojice na Stefanovu glavu, blagoslovi Stefana za velikog župana, za gospodara i samodršca sve Srpske zemlje. I svi se blagorodnici pokloniše, proseći mu od Boga života i govoreći: "Na mnogo leta da bude!".

Kad iziđoše iz crkve, sjajne i bogate trpeze behu u dvoru postavljene. Samodržac otac govoraše svima blagorodnicima: "Hajdete sa mnom, da poslednji pir s vama provedem, pa da trpezu s mesom od sebe odbacim, jer me trpeza, sjajna i s mnogo mesa, neće više nikad sakupiti s vama". Za vreme gozbe biše izneseni svetli darovi, i svakoga od blagorodnika prema godinama, prema vernosti i prema časti samodršci obdariše, jedan što je vlast ostavljao, drugi što ju je primio. - To bi na Blagovesti 1196 godine.

Sutradan se sve izmeni: smireni Stefan Nemanja i njegova blagočestiva supruga Ana otputovaše u Nemanjinu zadužbinu Studenicu, i tu u hramu Presvete Bogorodice, pred svetim dverima svetoga oltara, dadoše Bogu svoje monaške zavete. Episkop Kalinik, kad je služba i molitva bila, ukrasi Stefana anđeoskim likom krstonosno, i kao monahu dade mu ime Simeon. Isto tako i bogoljubiva Ana upodobi se sinu svome, koji je pošao za Hristom i pokazao primer svojim roditeljima, i primi sveti anđeoski lik od istoga episkopa Kalinika, govoreći: "He bi li me čovekoljubivi Bog udostojio da budem zajedno sa milim čedom svojim u carstvu nebeskom". I u monaštvu ona dobi ime Anastasija. Sabravši oko sebe zbor monahinja, monahinja Anastasija se zajedno sa njima podvizavaše u postovima i molitvama k Bogu. A monah Simeon ostade u Studenici, i tu sa tamošnjim monasima vršaše posni kanon, tojest podvizavaše se po zakonu u postu i molitvi. Što obeća u svetom obećanju pred svetim oltarom, on usrdno izvršivaše, radosno idući putem zapovesti Gospodnjih, ugledajući se na svete živote Svetih i posledujući im s ljubavlju. I postade jednog udela sa njima. Boraveći u Studenici sa svetom bratijom, on sve nadmašivaše podvizima svojim, i postade ugled svima. Istinski uzevši krst Hristov, on delotvorno učaše čeda svoja da preziru što je telesno, jer brzo iščezava, a da prigrljuju što je božanstveno i besmrtno. I na očigled bratije on se svim bićem izmeni u veliko smirenje. Priljubljen Hristu umom i srcem i neporočnim životom i ispunjen toplom ljubavlju Svetoga Duha, on steče veliko umilenje u duši svojoj, i zaista se uvrsti među učenike Hristove.

Posle izvesnog vremena, novembra meseca 1197 godine, monah Simeon krenu na put u Svetu Goru sa mnogo teška zlata, i sasuda zlatnih i srebrnih, radi razdavanja svetogorskim manastirima i pustinjacima. Sin njegov, samodržac Stefan, pratio ga je sa visokim blagorodnicima sve do grčke granice. Tu se sa mnogo suza rastadoše, a mnogi blagorodnici produžiše sa prepodobnim u Svetu Goru.

Kada stigoše u Vatoped, vladalac monah bi sa čašću dočekan i primljen. Iguman i bratija, posle molitve i blagodarenja Bogu, pozdravljahu se sa starcem u sabornoj crkvi i davahu mu celive u Gospodu. Tada i sin priđe ocu da ga zagrli. Susret je bio potresno dirljiv. Oni obojica zanemeše od neiskazanog uzbuđenja; starac se povede, i da ga ne pridržaše, pao bi na zemlju. I kad dođe k sebi, otac mnogim suzama oblivaše željenu svetu glavu miloga sina, grleći je i ljubeći i k srcu prinoseći. A božanstveni mladić kakve blagodarnosti ne uznošaše Bogu iz dubine obradovanog srca što je otac njegov ispunio zapovest Božju, i što obojica, otuđivši se od svih svojih, Gospoda radi tuđinuju u tuđim zemljama. Potreseni, i duhovnom radošću ispunjeni, oni proslaviše Boga. Prizor beše divan i nebu i zemlji: obojica ustreljeni strelom ljubavi Hristove, oni iz bezmerne ljubavi prema Gospodu ostaviše toliku visinu, i dođoše na tuđu zemlju; otuđivši se svega zemaljskoga, i sve ostavivši po zapovesti Gospodnjoj, oni Mu usrdno sledovaše, i u veliko smirenje dođoše, i odmorište Svetome Duhu postadoše.

Odmorivši se od puta, prepodobni Simeon iznese poklone manastiru: skupocene sasude i zavese; privede i odabrane konje i mazge; i dva kabla suva zlata i srebra; a i igumana i svu bratiju obdari od prvog do poslednjeg. He samo to, veli životopisac Domentijan, nego i duše svoje ova dva bogoljupca priložiše Presvetoj Bogorodici; a sve imanje svoje poslaše pred sobom, koje i nađoše u carstvu nebeskom. Od dvorjana pak, koji behu dopratili svoga bivšeg vladara, neki se vratiše svojim kućama, a mnogi ostaše u manastiru, idući za prepodobnim Simeonom putem smirenja, ma da im on branjaše, ne hoteći ožalostiti sina samodršca; no oni mu odgovarahu: "U tebe smo se proslavili u zemaljskom vojevanju; i sada ćemo s tobom vojevati Nebeskom Caru, i ništa nas neće rastaviti od tebe". I svi oni postadoše izvrsni monasi, na udivljenje Svete Gore. A prepodobni Simeon zapovedi da mu načine keliju uz sveti oltar velike crkve Svete Bogorodice, i prozor u sveti oltar, da svagda gleda svete molitvenike koji služe u svetoj crkvi. On pak svršavaše svoj kanon, svoje pravilo, i ćuteći prebivaše u svetim molitvama dan i noć, usrdno tražeći Hrista, vođen od Boga i svetog sina svog bogonosnog Save.

Po Svetoj Gori Atonu ubrzo se rašču o dolasku srpskog vladaoca. Svi se divljahu smirenju njegovom i proslavljahu Boga. Igumani iz manastira, pustinjaci iz pustinja, zajedno sa ocem protom, dolažahu da vide prepodobnog Simeona. On ih je sve bogato obdarivao i pripadao k nogama njihovim, proseći od svih molitve i blagoslov. No pošto su neprestane posete već stvarale teškoće Vatopedskoj obitelji i bratiji, to prepodobni Simeon i Sava, da bi uklonili te teškoće, dadoše ponova mnogo zlata manastiru s tim, da se za njihova života svakoga dana daje hrana, hleb i vino, svima posetiocima i ubogima.

Potom zažele prepodobni Simeon da obiđe Svetu Goru, da se pokloni svima manastirima i svetogorskim svetinjama. Isprosivši za to blagoslov od igumana, on uze sa sobom Savu kao žezal starosti svoje. Sava, po običaju svom, htede da ide sa njim bos. Ali mu nežni otac to ne dopusti. Sava ga moljaše plačući da mu učini tu milost: da ide bos dokle može. Ali mu otac nikako ne dopuštaše, moleći ga i govoreći: "Smiluj se na mene, čedo; ti srce moje biješ kamenjem koje nogama svojim dodiruješ". Sava, ne želeći da upornošću svojom žalosti oca, obu se prvi put posle mnogo godina i usede na konja. Tako dođoše najpre u Mesi, tojest u Sredinu Svete Gore, gde obitavaše prot, u obitelj Prečiste Bogomatere na Kareji. Tu se u crkvi Presvete Bogomatere sa mnogim suzama pokloniše Prečistoj i celivaše Je; dadoše crkvi sasude zlatne i srebrne, i zavese, i veliku srebrnu zdelu punu zlata i srebra; upisaše sebe i samodršca Stefana u pomenik, pored imena blagočestivih careva; pa posebno veoma bogato obdariše prota i svu bratiju. Iz Kareje oni se spustiše u Iverski manastir; a posetiše i druge manastire, svuda se upisujući u knjige životne. I tako stigoše u lavru svetog Atanasija, u podnožju Svete Gore Atona. No starac, oslabelih nogu, ne mogade uzići na vrh Atona, samo mu se sa verom i ljubavlju srcem pokloni izdaleka. U Lavri se pomoliše nad grobom svetog Atanasija, osnivača atonskog opštežića; i ovaj manastir obdariše obilnije nego druge manastire, tako da postadoše drugi ktitori, te se "i do danas, veli Domentijan, spominju kao ktitori, jednako sa blagovernim carevima". Iz susednih i daljih skitova dođoše mnogi prepodobni pustinjaci, da vide prepodobiog Simeona, - veli isti životopisac, - koji ih je izdavna hranio dugom rukom Božjom i sinom svojim bogonosnim Savom monahom. Naposletku, vrativši se u Vatoped, otac i sin se nastaniše zajedno u kelijama koje sin ranije beše sazidao.

Zajedno živeći, oni jedno mišljahu i jednu nadu gledahu: tražeći Boga trudima i molitvdma i pošćenjem. Ali se starac ne mogaše zbog staračke iznemoglosti truditi kao mladić. Stoga mladić dopunjavaše nedostatak starčev, te ne prestajaše truditi se i postiti se i za sebe i za oca. A i starac ovaj beše nekako čudan: kao što je ranije, živeći u svetu, osvajao carstvo bez truda, pravdom i verom, milostinjom i zbrinjavanjem ubogih, tako se i u monaškim podvizima pokazao kao lihvar: nemajući snage da ih sam vrši, on ležeći sabiraše plodove sinovlje, sabiraše sa skrušenošću srca i smernošću duše, prolivajući od umilenja i saosećanja mnogo suza. Mladić se truđaše, starac sapaćaše, jer srcem pravljaše onoliko poklona koliko i sin, i dušom sastradavaše svenoćnom samoraspinjanju njegovom. Udvostručavaše li mladić trude i post za sebe i za starca, udvostručavaše i starac suze i uzdahe za se i za mladića, jer oplakivaše mladost sinovljevu, podvizima mučenu, a oplakivaše i svoje zadocnjenje i evoju nemoć za podvige. Nesposoban da zajedno sa sinom strada, zbog toga on bivaše tužan i neveseo, i, klimajući glavom, seđaše ukoravajući sebe. A mladić opet, kao starac govoreći, tešaše oca: "He tuguj, gospodaru i oče, ja sam tvoj post i stajanje i klanjanje; ja sam tvoj podvig, i po duši trud, na meni je tvoj greh, ako ga ima, ja za tebe odgovaram, pošto si me poslušao, neka od mene Gospod ište dušu tvoju".

Slušajući ovakve reči, starac zalivaše sebe suzama; a zbog velikog smirenja i pokornosti prema njemu ne smeđaše ga nazivati sinom, nego, grleći i ljubeći svetu glavu njegovu, govoraše: "O, gospodine moj! o, srce moje! ja sam radi toga sve ostavio i tebi se jednome priljubio! Čime da ti uzvratim što si me od tašteg sveta otrgao, i što se tako za dušu moju patiš i trudiš? Blagosloven od Boga i ti i dan u koji si se rodio, ne moje čedo, nego Božje čedo".

I tako se starac radovaše u Gospodu, gledajući sina kao nekakvog borca ili iskusnog vojvodu koji se za njega podvizava, i, smatrajući sinovlje za svoje, ispunjavaše se blagim nadama. Tako se podvizi sjajnoga sina i uzdasi smirenoga oca k Bogu, kao i dvostruka molitva njihova, slivahu u jedno. I tako se obojica u Gospodu veseljahu, i duše svoje izgrađivahu, - dok u manastiru Vatopedu sve porušeno obnavljahu i zapustelo naseljavahu. I obojica služahu nezabludnome putu dan i noć, veli Domentijan. Bogomudri kir Sava monah napredujući u delima svojim, nedremljivim podvigom svojim podiže izvanredna dela u manastiru Vatopedu, i sazda previsoke palate, jedne narekavši u ime oca svoga, a druge u svoje ime. I nasadi mnoge vinograde i obnovi sva mesta toga manastira; i priloži puste metohe isprosivši ih od cara, i dovede ljude iz svoje zemlje, Srbije, i naseli ih u njima; i svojim velikim podvigom ispuni svako dovoljstvo, da su se svi divili gledajući njegov toliki podvig i pretoplu veru njegovu ka Prečistoj Bogorodici. On danju prebivaše s majstorima u manastirskim poslovima, ne slabeći u svetim molitvama dan i noć, imajući u telu svom život Bestelesnih slugu. Zbog toga ga ni besi ne iskušaše mnogo; jer u mladosti svojoj nikada oči svoje ne nasiti snom, niti kolenima svojim dade pokoja, hoteći da dušu svoju oslobodi od strasti. Ugledajući se u tome na svete muževe, koji ovaj život provedoše u mnogim nevoljama i tugama ili krvlju svojom kupiše večni život, on postade zajedničar njihov, priopštivši se svima putevima njihovim.

 

 

Podizanje Hilendara

izvor: www.spc.rs

 

Pri ulazu u Svetu Goru, u mestu zvanom Prosfora, bejaše manastir sa crkvom svetog Simeona Bogoprimca. Pošto je manastir bio razoren od strane gusara, to je i crkva zbog krajnje zapuštenosti bila pala. Iguman i bratija Vatopeda spomenuše tu crkvu prepodobnim inocima Simeonu i Savi; oni se oduševiše njenom obnovom, i dadoše za njeno obnovljenje mnogo zlata, koje im je obilato slao veliki župan Stefan. Crkva bi brzo podignuta, i carstveni je inoci ukrasiše svakom lepotom, i pirg veliki sazidaše, i gradom ogradiše, pa Vatopedu predadoše. Osim toga oni u samom Vatopedu proširiše i ikonopisaše trpezariju, i isprosiše metohe od cara Aleksija, koji im s ljubavlju ispunjavaše molbe, ne samo zato što behu u srodničkim vezama, nego više zbog toga što se car divljaše njihovoj smernosti i podvižničkom stranstvovanju.

Sa vremenom pojaviše se neke važne manastirske potrebe, zbog kojih je samome igumanu vatopedskom valjalo ići u Carigrad. No pošto se on bojao da mu molba neće biti uvažena, bratija mu predložiše da umesto sebe pošalje blaženog Savu. Tako i bi. Monah Sava otputova u Carigrad, praćen blagoslovom svoga oca, starca Simeona.

U Carigradu on, koji je u mladosti svojoj izgledao kao anđeo, bi primljen sa velikom čašću od cara Aleksija Komnena, prijatelja svog. Car se raspitivaše za zdravlje i način života njegova oca, starca Simeona, i monah Sava mu pričaše. Zadivljen, car veličaše svetoga starca što se uklonio od mnogih briga i izabrao sebi dobar udeo koji se neće uzeti od njega. A bogomudri Sava, obasut blagonaklonošću carevom, izloži caru molbe Vatopedske obitelji, zbog kojih je caru i bio poslan, i car mu ispuni sve molbe, obećavajući da će mu ispuniti i drugo što bude tražio. Tada Sava iznese i drugu molbu caru, govoreći: "Ima u Svetoj Gori jedan zapusteli manastir, zvani Hilendar, pa ako carstvo ti hoće da učini dobro meni i mome ocu, onda nam daj taj manastir, a mi ćemo ga opet, kao od nas, predati Vatopedu, a to naše predavanje nazvaće se milošću tvoga carskog veličanstva". Ovu molbu mladi monah izloži bojažljivo i kao snebivajući se. Ali ga car predusrete hrabreći ga, i reče: "Maločas rekoh, sve što god hoćeš da moliš, usrdno ću dati tvojoj svetosti". I dade mu Hilendar sa svim naseljem, potvrdivši to carskim pismom, hrisovuljom, i svojim zlatnim pečatom. Bogomudrog pak Savu car obdari mnogim darovima, i s ljubavlju otpusti, a prepodobnom Simeonu, ocu njegovom, posla po njemu mnogo zlata, i carsko pismo puno pohvale što se odrekao sveta i moleći ga da se moli za njega.

Vrativši se u Vatoped, bogonosni Sava izvesti igumana i bratiju da je car ispunio njihovu molbu. Potom ode k prepodobnom ocu svom, koji od odlaska njegovog u Carigrad ne izlažaše iz kelije, već seđaše u njoj u molitvenom ćutanju. No povratak Savin svetlošću zali svu dušu njegovu i srce, i on, sa zahvalnošću podigavši prepodobne ruke svoje k Bogu, zagrli sina svog, i ljubljaše ga sa ljubavlju u suzama. Sava izruči ocu carev pozdrav, predade mu od cara pismo i zlato, i ispriča mu kako im je i Hilendar darovan carskom hrisovuljom. Za sve to prepodobni zahvali Bogu i Prečistoj Materi. Sutradan prepodobni Simeon prizva igumana i bratiju, i, pokazavši im carevu hrisovulju, priloži Vatopedu manastir Hilendar, i poslano mu od cara zlato predade igumanu i bratiji na potrebe manastiru: takvu ljubav imađahu oni prema manastiru Vatopedu, u kome su hteli i život svoj okončati u Gospodu. Zato ga i vrlo mnogo obogatiše.

No Bog, koji je u drevnosti umnožio i rasprostranio u Misiru došljaka Jakova, preko prekrasnog sina njegovog Josifa, tako i sada umnoži i rasprostrani u Svetoj Gori novi Izrailj oca Simeona, preko prekrasnog po duši sina mu Save, i zemlju njihovog dobrovoljnog stranstvovanja naseli duhovnim čedima njihovim. Jer Gospod pobudi nekog bogobojažljivog starca, te ovaj dođe blaženome Savi i reče mu: "Tvoja i tvoga oca ljubav u Gospodu prema tuđincima i ubogama i prema svetim manastirima, naročito prema Vatopedu, pohvalna je i prijatna Bogu. No blagorazumno je da pomislite i na sebe same; zato primite moj dobri savet, kao savet od čoveka koji vam želi dobra. Vama je sada sve moguće u Gospodu: vi ste vlastodršci u svojoj zemlji i srodnici ste carevi, pa će svaka molba vaša biti ispunjena. Stoga isprosite sebi zapusteli manastir, pa obnovivši ga, utvrdite ga za svoje otačastvo, neka se zove srpski manastir, da bi iz vašega naroda oni koji ljube Boga i odriču se svetskoga života, nalazili posle vas pristanište spasenja, te da i vi sami, radi mnogih spasavanih, primite od Boga veće počasti".

Blaženi Sava, rasudivši, primi ovaj savet kao da je od Boga, pokloni se starcu kao anđelu Božjem, ljubazno ga ugosti, pa otpusti. Onda odmah uđe k prepodobnom ocu svom i ispriča mu sve što mu je rekao starac. Pošto se posavetovaše verne sluge Hristove, obojica vazda goreći Duhom Svetim na veće bogoljublje, stadoše na molitvu i, podigavši ruke svoje, sa suzama zahvališe Bogu za takav savet. Najzad prepodobni Simeon reče ljubljenom sinu svom: "Veruj mi, čedo Božje, Bog je radi spasenja našeg hteo da mi kao došljaci poživimo pod zapovednicima, i da se stranstvujući ne upravljamo po svojoj volji, nego da upravljani drugima stečemo smirenje. Zato je dosada On i skrivao od nas takvu pomisao. Sada pak On nam posla starca, ili anđela Svog, i mi smo dužni brzo privesti u delo bogoposlani nam savet".

Tada blaženi Sava sa ocem svojim ode k igumanu i kaza mu svoju zamisao. A iguman, posavetovavši se sa mnogima, ne odobri ovu zamisao i ne dopusti da se privede u delo, jer je hteo da carstvene monahe zadrži u svom manastiru, pošto su im mnoga dobra dolazila od njih.

Posle toga bogomudri Sava otide u Kareju i ispriča protu o svojim namerama. Protu se to dopade, i on reče: "Dobra je vaša zamisao, pošto je po Bogu, a i mogućni ste. Dakle, koji hoćeš opusteli manastir u Svetoj Gori obnovite za svoje otačastvo, - ili Hilendar, koji vam je car već dao, ili gde volite na drugom mestu".

Sa tako utešnom vešću Sava se vrati svome ocu i saopšti mu da je molba njihova uslišena od prota. A starac, toplo uzbuđen, požele da odmah pođe i razgleda mesto za manastir. Ali iznemogao od starosti i posta, on ne beše u stanju ni na konju da sedi. Zato ga Sava položi na nosiljku između dva konja, i tako nošen razgledaše mnoga mesta, ali mu se ni jedno ne dopade sem Hilendara. I oni se vratiše u Vatoped.

Međutim iguman i bratija, osetivši šta se zbiva, govorahu među sobom: "Od ovih carstvenih došljaka mi videsmo mnoga dobra u toku mnogih godina, pa i do sada su nam oni hranioci, - zar da sada otidu od nas razgnevljeni? Ako dakle hoćemo da sačuvamo njihovo prijateljstvo, da im damo Hilendar, koji oni izmoliše od cara za nas". - I tako, prizvavši k sebi svetoga Savu, oni im dadoše Hilendar, i položiše zavet između sebe da Vatoped i Hilendar ljubavlju budu jedan manastir.

Hristoljubivi Simeon i hristoljubljeni Sava napisaše samodršcu Stefanu, javljajući mu da hoće da podignu manastir, "u nasleđe tebi, - pisahu mu oni, - a po tebi sinovima sinova tvojih". Tome se blagočestivi Stefan veoma obradova, pa im posla mnogo zlata i mazge, moleći ih da i u buduće traže sve što im treba, i zahvaljujući im što se brinu o spasenju duše njegove.

Bogonosni inoci, Simeon i Sava, uznesoše srdačnu molitvu Bogu i Presvetoj Majci Božjoj, prizivajući ih u pomoć delu koje preduzimaju. Uzevši blagoslov od igumana i od oca svog, hristočežnjivi Sava sakupi vrlo mnogo radnika, odvede ih u Hilendar, i za kratko vreme uradi vrlo mnogo. On zateče u Hilendaru sve zapustelo sem crkve, pa i ona beše u ruševinama. I odmah poče zidati manastir, i okolo manastira sazida grad i veliki pirg u njemu; podiže i trpezariju iz osnova; i sagradi dovoljno kelija bratiji; obnovi i crkvu, i zlatom je ispisa, i ukrasi je ikonama, zavesama i svetim sasudima. Sve to, Božjom pomoću i bogatom rukom, on svrši brzo, jer ga i prepodobni Simeon požurivaše, govoreći: "Ako me udostoji Bog da vidim manastir da se zove naš, smatraću za sreću da u njemu završim život". Plamena želja starčeva se ispuni: u šumovitoj dolini, izvijenoj na sever, opasanoj vitkim i tamnim kiparisima, a opkoljenoj vinogradima i voćnjacima, srpski Hilendar bi dovršen u junu 1199 godine, na mestu ruševina starog grčkog manastira Hilendara. Blagodareći sinovljem usrđu Savinom, blaženi starac se preseli u svoj manastir, Hilendar, čiju sabornu crkvu posvetiše Vavedenju Matere Božje u hram. Sakupiše i bratstvo, ozakoniše bogosluženje po ustavu iz Vatopeda; i postaviše igumana da se brine o crkvenim poslovima. Usto, oni izmoliše u prota zapustele kelije, maslinjake i vinograde, koji behu oko Hilendara, i oko svetog Georgija Imologite i svetog Nikolaja u Malejama. Pored toga kupiše od prota prostrano mesto u Kareji. Tu sazidaše mnoge dvospratne kelije za odmor igumanu i bratiji kada budu dolazili iz Hilendara.

I stadoše oba svetilnika Božja boraviti u Hilendaru, veli Domentijan, svu silu svoju unoseći u molitve dnevne i noćne, omrznuvši greh potpuno, istinski zavolevši Hrista toplom i čistom ljubavlju. Obojica potpuno zavoleše ovaj teskobni i mučni put, i ne brinjahu se ni o čem zemaljskom, samo jedinog Gospoda ljubeći. Imajući u zemaljskom telu silu Nebeskih Sila, izvanredno ukrašavani nedomislivim lepotama svojim i bogoljepijem neiskazanim, dostojni žitelji Evanđelja Hristova, oni silom krsta satirahu duhovne neprijatelje svoje i uvek hrljahu ka nebeskom zvanju. Upodobljavajući se bestelesnoj prirodi heruvima u neućutnim pesmama duhovnim, u suzama, u istinitom ispovedanju Hristovom, u skrušenosti srca, u čistoti, u celomudriju duševnom i telesnom, u miru i u svetinji, u prevelikoj smernosti, oni nasvagda prikovaše telo svoje strahu Božjem, i sve što je u ovom svetu smatrahu za đubre, izabravši ono što je najbolje.

I dok oni tako napredovahu ka nebesnom, prepodobni Simeon radi što boljeg potvrđenja i rasprostranjenja manastira, po drugi put posla u Carigrad "bogoumnog sina svog kir Savu" k svome prijatelju caru Aleksiju sa molbom: da car potvrdi manastir; da podari manastiru naziv carske stavropigije; i da Hilendar ne zavisi ni od prota ni od koga drugog, već od samoga cara. Prepodobni Sava bi opet s velikom ljubavlju dočekan u Carigradu od cara. Presrevši ga, car ga upita: "Da li je još živ sveti starac, otac tvoj?" Sava odgovori: "Još je živ molitvenik tvog carskog veličanstva". Car duboko uzdahnuvši reče: "Blagosloven je Bogom taj čovek, jer, primivši zemaljsko, on se trudi usrdno da dostigne i nebesko".

Blaženi Sava bi otpušten od cara da se odmori u manastiru Majke Božje Evergetide (Dobrotvorke), kojega on sa ocem svojim bi nazvan ktitorom, jer mnogo zlata dadoše na njegovo podizanje i na njegovo imovinsko osiguranje. I ovom prilikom sveti otac Sava beše im doneo mnogo zlata sa sobom.

Sutradan, posetivši cara ponova, Sava mu ispriča kako je sa ocem podigao manastir u Svetoj Gori, pa ga zamoli za carsko potvrđenje o njemu. Pomenu i zapusteli manastir carski, zvani Zig, moleći cara, da ga pridruži Hilendaru, te da bi na taj način i sam car bio uvršćen u hilendarske ktitore. Veoma obradovan time, car reče: "Pošto će i mene pominjati kada i vas u svetim službama, s blagovoljenjem ću ispuniti vašu molbu". I odmah podari Hilendaru manastir Zig, sa svima metosima i pašnjacima, a Hilendar imenova carskim manastirem, da nad njime nema vlasti ni prot niti ko drugi. I sve to car potvrdi svojom hrisovuljom, svojim carskim pismom i svojim zlatnim pečatom. Osim toga, car svojom rukom dade prepodobnom Savi žezal i zapovedi da se čuva u crkvi, da bi bratija pri postavljanju igumana držala ovaj žezal posred sebe kao znak da se iguman postavlja po carevoj volji i kao da sa žezlom prima vlast iz ruku samoga cara. Ispunivši na taj način sve želje prepodobnoga, car ga otpusti sa mnogim darovima. I radi uspomene na uzajamnu ljubav, car mu reče da svome prepodobnom ocu dostavi ovu njegovu poruku: "Sve tvoje molbe ispunih, oče sveti; - molim tvoje prepodobije, moli se za nas u tvojim svetim molitvama k Bogu".

Vrativši se iz dvorca u manastir Prečiste Bogorodice Evergetide, prepodobni Sava razdade ubogima svo zlato koje mu beše dao car da odnese ocu, jer sve očevo beše njegovo, i sve njegovo beše očevo. Štaviše, otac ne nazivaše ništa svojim, nego govoraše da je sve sinovlje, osim samo duše; pa i nju Boga radi i s Bogom beše predao njemu, jer takva beše pokornost i poslušnost prepodobnoga starca prema ljubljenom i bogodarovanom mu sinu. Starac, zamišljajući Savu ne kao čoveka nego kao anđela, stiđaše se i odbijaše kada je sin hteo da posluži njegovoj starosti kao ocu, toliko beše smirenje njegovo prema sinu. Zato i sin sinovljom ljubavlju ropski služaše svetoga starca u svakoj potrebi, i nikoga ne udostojavaše sem sebe da posluži ocu. A sveti starac, gledajući kako ga sin kao anđeo služi i dvori, oblivaše se potocima toplih suza radosne zbog njega duše k Bogu. I tako, zakriljen molitvama njegovim kao štitom, sin se sačuva od besova.

Kada u obitelji Evergetide dolažahu ništi po milostinju, k prepodobnome Savi dođe jedna blagolika i pobožna žena, pristupi mu sa strahopoštovanjem, i reče mu: "Sveti bogoljupče Božji, Bog i Njegova Bogomajka Evergetida narediše mi da ti predam ono što su mi zapovedili: U Svetoj Gori, u oblasti tvoga manastira, na tom i tom mestu, nalaze se dva skrovišta zlata; potraži ih i naći ćeš ih, pa ih uzmi i uradi sve što je potrebno radi Boga". Prepodobni se začudi ovome obaveštenju, i otpusti kući tu česnu ženu.

Oprostivši se sa monasima manastira Presvete Evergetide, i još sa carem i patrijarhom, prepodobni Sava krenu natrag na put u Svetu Goru. Stigavši u Svetu Goru, on zateče prepodobnog oca svog gde u svemu dobro prebiva u Bogu, pade k nogama njegovim, zagrli ga, i ispriča mu o prijemu kod cara, i kako je car Gospoda radi ispunio sve njihove molbe i dao im carsku gramatu, hrisovulju. Tom hrisovuljom od juna meseca 1198. godine, car Aleksije III "udostojio je potpune slobode manastir Hilendar i manastire na mestu Milejama, pa ih stavlja pod vlast i upravu više pomenutih monaha, gospodina Simeona, bivšeg velikog župana, i njegovog sina, gospodina Save, i daruje ovima dopuštenje da ih ukrase kako god hoće, i da ih vaspostave u manastir koji će služiti kao sklonište ljudima iz srpskog naroda, što se odaju monaškom životu, i to u manastir nikom nepodložan, niti samom protu Gore Atonske, niti igumanu manastira Vatopeda, nego samostalan svojevlastan i samoupravan, kao god što se sami sobom upravljaju manastir Iverski i Amalfitanski, što postoje na toj Gori".

Prepodobni Simeon se svemu tome veoma obradova, a "najviše se obradova svome bogonosnom drugu". Onda se obojica prepodobni dogovoriše, te svoj manastir predadoše pod vlast blagočestivom samodršcu srpskom Stefanu, zetu grčkoga cara Aleksija, i da se stara o njemu kao o svome otačastvu. Hristoljubivi Stefan se tome veoma obradova, pa pokloni Hilendaru mnoga imanja, pokretna i nepokretna, te je manastir Hilendar od toga vremena postao stvarno srpski.

 

Prestavljenje i proslavljanje Prepodobnog Simeona

izvor: www.spc.rs

 

Podvizavajući se u svom manastiru Hilendaru sa bogočežnjivim sinom svojim Savom, bogonosni Simeon se razbole početkom februara 1200 godine. Došavši "na vrh vrlina svojih" on oseti da se približuje kraju svoga zemaljskog života. Prizvavši milog sina svog Savu, bolni carmonah reče svome sinu: "Ljubljeno čedo moje, svetlosti očiju mojih, uteho i hranitelju starosti moje, približi se vreme moga odlaska. Ti si se i dosada starao o dobru duše moje, no sada je nastupilo vreme da mi se još više pomogne; jer znam da što god zaišteš u Boga, daće ti se". A smerni Sava, sa suzama obisnuvši se o vrat svome ocu, govoraše: "Padajući pred noge tvoje, ja te još više molim, gospodine oče, da kao što se za vreme života tvog sačuvah od svih zala, zakriljen tvojim toplim molitvama ka Hristu, tako i sada, kada odlaziš ka Hristu, isprosi od Njega bogoprijatnim molitvama svojim pokrov životu mom od zala do smrti moje; i u svetim molitvama svojim ka Gospodu ne ostavljaj sve nas, čeda tvoja u Gospodu po telu i duhu, zemlju našu i crkvu, o kojima si se trudio". A prepodobni starac, obilno lijući suze, govoraše: "Ako dobijem slobodu pred Bogom, neću vas ostaviti. He žalosti se, čedo moje, zbog ovoga rastanka, jer ćemo se opet sastati onde gde nema više rastanka". I stavivši prepodobne ruke svoje na vozljubljenog sina, dugo se moljaše Bogu za njega. Onda ga sa suzama zagrli, dade mu posledši celiv, i zapovedi mu da dovrši mnogo šta ne dovršeno o srpskim crkvama. A odnosno svojih smrtnih ostataka zamoli ga da u pogodno vreme, kada na to bude volja Božja, pokupi "grešne kosti bednog tela" njegovog, i prenese ih u manastir Studenicu. Bogomudri Sava izjavi da će izvršiti sve što mu on naređuje.

Zatim prepodobni starac prizva svu bratiju i čeda u Gospodu, "blagoslovi bogonosnog sapodvižnika svog kir Savu, i sav sabor svetih črnaca, bogoljubive dece svoje". On svakoga od njih poimence i posebno ljubljaše i blagosiljaše, i sve ih pobuđivaše da se radosno mole za njega, predajući ih Bogu i Prečistoj Materi Njegovoj i, pomoću njihovom, i sinu svom bogomudrome Savi. I tako ih otpusti, zapovedivši da mu niko do jutra ne dolazi.

I gle, noću, iako potpuno iznemogao od starosti, on najednom mladićki ustade sa odra i, kao očekujući svetle goste Nebeskoga Cara, vesele duše ukrasi sebe odećom svetog anđelskog lika, i pričesti se besmrtnim i životvornim Tajnama, rekavši: Slava Bogu za sve! Posle ga kao smrtnog čoveka obuze oganj prirodne smrti; a ljubljeni sin se svu noć tu ne odmicaše od oca, nego mu usrdno služaše, sa mnogim suzama pročitavši kraj njegova odra sav psaltir u toku noći. I nikome ne dopuštaše da uđe k njemu, nego jedan drugoga tešahu i jedan drugoga opominjahu da uznose zahvalne molitve Bogu.

A kad svanu, prepodobni Sava unese roditelja svog u crkvenu papertu. Osećajući da mu se približuje poslednji čas, sveti otac reče svetom sinu: "Čedo moje! Prinesi mi ikonu Presvete Bogorodice, jer sam se zavetovao da pred njom ispustim duh svoj". I kada mu ta želja bi. ispunjena, sveti starac reče: "Čedo moje! Učini mi ljubav pa me obuci u rasu, određenu za moj pogreb, i spremi me onako kako ću u grobu ležati. I prostri rogožu na zemlju, položi me na nju s kamenom pod glavom, da tako ležim dok me Gospod ne poseti da me uzme odavde".

I beše dirljiv prizor krajnjeg smirenja: onaj koji je nekada kao vladalac ležao na zlatnim i mekim posteljama, sada na izdisaju ležaše samo na rogoži kao poslednji ubožjak. Oko njega stajahu bratija i plakahu što ostaju bez oca. Prepodobni jedva podiže ruku dajući im znak da se utišaju. Lice mu beše svetlo; on veselo gledaše ka ikoni Gospoda Hrista i Prečiste Matere Njegove: izgledalo je kao da sa nekim tajanstvenim posetiocima peva psalam. A kad dođe na kraj psalma, on jasno reče: Vsjakoje dihanije do hvalit Gospoda = Svako stvorenje neka hvali Gospoda! (Psal. 150, 6). Tada tek svi razumeše da prepodobni, odlazeći iz ovog života, sa anđelima peva anđelsku pesmu i slavi Boga. Posle ove pesme prepodobni hristoljubac ništa više ne progovori, nego samo radosno gledaše na ikonu Hristovu, kao predajući mu u ruke dušu svoju. I gle vazduh se ispuni nekim prijatnim mirisima, te se svi prisutni divljahu. I tako slatko usnu u Gospodu sveti starac, 13 februara 1200 godine, predavši dušu svoju Hristu Bogu, koga zavole iznad svega.

A ljubljeni sin pade na svečesno lice očevo, i umesto toplom vodom omi ga vrelim suzama; tako i prepodobne ruke njegove omi mnogim suzama; i stavljajući ih na svoju glavu i prinoseći ih k svojim očima, on ih celivaše, pa ih prekrštene položi na prsa. Potom, u društvu svekolike bratije, sa svećama i kadionicama, on isprati česno i sveto telo prepodobnog oca propisanim pogrebnim pesmama i mnogim suzama, i položi ga u mermerni grob unutra u crkvi Presvete Bogorodice Hilendarske.

Za bogomudrog Savu rastanak sa ocem beše ujedno i izvor žalosti i radosti: žalosti, jer se lišio sapodvižnika, samolitvenika i bogoumnog učitelja; radosti, jer se udostojio videti oca ukrašena svima vrlinama do kraja života, i jer je poslao ispred sebe toplog molitvenog posrednika ka Hristu. Dane u koje se vršio sveti pomen za dušu preminulog oca, mudri Sava obeleži obilnom milostinjom ubogima: razdade sve zlato što je imao.

Ostavši sam, bogoljubivi Sava se odade još surovijem životu, jer liši sebe svakog telesnog odmora, naročito naloži na sebe bezmerni post, provodeći sve noći u nedremljivim molitvama, i izobilujući sve više u duhovnoj utesi umnožene blagodati.

Ostavši bez novca, nužnog za manastirske potrebe, prepodobni Sava se opomenu reči one pobožne žene u Carigradu o dva skrovišta blaga u okolini Hilendara. Ali bez molitve on ne hte pristupiti traženju tih skrovišta. I on se ovako moljaše Hristu Bogu: "Čujem Davida kako govori: Prolaznom bogatstvu ne predajite srca. Utoliko više zaslužuje ukor i grdnju čovek koji prekopava zemlju, da bi našao i uzeo blago koje nije tamo ostavio. Toga radi, Gospode, molitvama Prečiste Matere Tvoje, ne daj da mi se naruga neprijatelj moj, izazivajući u meni želju za pagubnim i truležnim bogatstvom. No ako to nije kušanje od strane protivnika; ako mi je to bilo rečeno radi Tebe, Boga mog, onda neka mi se po volji Tvojoj, Gospode, javi sakriveno blago. U protivnom, neka se i od nas, slugu Tvojih, sakrije, kao što se ranije skrivalo od drugih".

Došavši na označena mesta, prepodobni Sava i učenik njegov malo kopnuše, i odmah naiđoše na otvor rova u kome behu smeštena skrovišta, kao da im sama zemlja rukama svojim izdavaše ono što je čuvala.Mislim, veli životopisac Teodosije, da je to bila sama Presveta Bogorodica Dobrotvorka, kaja se u Carigradskom manastiru javila svetome, samo svetitelj iz smirenosti nije to hteo reći, tajeći u sebi veliko skrovište, i budući sam smestilište Svete Trojice. Našavši ogromno blago, sveti Sava ga prenese u manastir. Ali ovo blago svetitelj nije smatrao svojim, te jedan deo posla u Carigrad manastiru Presvete Bogorodice Evergitide, drugi razdeli manastirima u Svetoj Gori, treći pustinjacima po usamljenim kelijama, a četvrti svome manastiru Hilendaru i svima ništima. Božanstvena Dobrotvorka se i javljala njemu radi toga što on razdavaše sve što imaše, jer u svemu bejaše izvršilac evanđelskih reči.

Ranije je rečeno, kako je hristočežnjivi Sava imao silnu želju da se povuče u pustinjačku usamljenost. Ali je bilo razloga zbog kojih on to nije mogao ostvariti: prvo, iguman mu nije dopustio zbog mladosti; lrugo, dolazak oca i služenje njemu; treće, putovanje u Carigrad; četvrto, osnivanje i izgrađivanje svog vlastitog manastira. No pošto on Božjom pomoću uredi manastir i postavi igumana da se stara o spasenju bratije; i pošto isprati k Bogu oca dobro snabdevena evanđelskim vrlinama, sveti Sava se mogao pobrinuti oko ostvarenja svoje davnašnje želje. Radi toga on ode u Kareju; tamo nađe jedno izvanredno mesto, bogato vodom i ukrašeno plodonosnim drvećem; kupi ga od prota, i podiže sebi keliju za mučanje, sihastiriju, i sazida crkvu u ime svetog Save Osvećenog. Odrekavši se življenja u zajednici sa mnogiada, on se zadovolji samo trojicom, koji strogo ispunjavahu sav crkveni ustav; a sam, pobožno tihujući u keliji, upražnjavaše samo molitvu. Tu on i požive, veli Domentijan, po podobiju drevnih prvih svetih otaca sa velikom uzdržljivošću, pošćenjem, bdenjem, obnoćnim stajanjem; liši sebe svake telesne utehe; u pošćenju i suzama satvori svu silu svoju; sav život svoj provođaše po ugledu na anđele, upodobljavajući se Bestelesnim Silama, svaki dan duhovno se veseleći bujicama suza, svom silom podražavajući život svetih. I svagda umrtvljujući telo svoje podvižničkim molitvama, on dušu svoju zalivaše bogopoznanjem". On boravljaše tu u velikom pobožnom ćutanju bdijući svenoćnim molitvama, nikada um ne skrenu, čekajući pomoći od Višnjega; i radi toga umrtvljavaše sebe svaki dan, jedući hleb po meri, pijući vodu po meri, i dajući telu svom odmora jedan čas ili dva.

Obnavljajući mladićke trudove u sihastiriji, sveti Sava provođaše oskudniji i suroviji život nego ranije; i pošćenjem, bdenjem, metanijama kolenoklanjanjem i noćnim stajanjima postajaše još viši; i zaboravljajući po rečima Apostola, ono što je ostrag, on se sezaše za onim što je napred (Flb. 3, 13). I kada bi smo kako valja, i kako je ustvari bilo, ispričali sva njegova tajna i javna uzdisanja i sve umilne suze, onda bi to neiskusnima i lenjivima izgledalo neverovatno. Jer u takvom usrdnom podvigu, posle smrti svoga oca, monah Sava provođaše svaki dan, sav pomišlju ka Hristu plenjen, i sećanjem na smrt kao da umiraše svaki dan. Od velikog i neprekidnog pošćenja usahnu mu utroba, nestade mu svake masti, obole mu slezina i iznutrica, te se tako neizlečivo obolesti. I kada je kasnije i hteo da se posluži kojom đakonijom, zabranjivala mu je bolest. I tako sav život njegov beše post. Tu bolest svoju on ljubljaše kao bogodanu mu pomoć, jer smatraše da je smrt Boga radi bolja nego život u strastima, poučavajući se apostolskom rečju: kada se naš spoljašnji čovek raspada, unutrašnji se obnavlja (2 Kor. 4, 16); kada sam slab, onda sam silan ka Bogu (sr. 2 Kor. 12, 10).

Udarajući u telo i dušu svoju svakom dobrovoljnom mukom, nebočežnjivi Sava sticaše sve veće i veće evanđelsko smirenje, i uistini smatraše sebe grešnijim od sviju, gorim od sviju, poslednjim među svima. On istinu duše svoje smerne i srca svog skrušenog kaže kada govori i piše o sebi: "ja poslednji od sviju i grešni, uvek slab i lenj za duhovno podvizivanje"; "poslednji od sviju Sava grešni"; "ja najgori od sviju"; "ja grešni i lenjivi i poslednji od sviju monah Sava"; "ja mnogogrešni i uvek slab na duhovna podvizivanja"; "ja nedostojni i lenji i hudi monah Sava". On iskreno i nepoštedno naziva sebe bludnim sinom, koji "mrtav bi i ne ožive, izgubljen beše i ne nađe se". Isto tako on naziva sebe zabludelim i izgubljenim jagnjetom. A u Životu svetoga Simeona on piše o sebi ovo: "Ja jadni i neblagodatni, pomešah se sa nerazumnom stokom i upodobih se njima, ubog dobrim delima, a bogat strastima, pun srama, lišen smelosti prema Bogu, osuđen od Boga, oplakan od anđela, bivajući na smeh besovima, obličavan od svoje savesti, posramljen svojim zlim delima. Mrtav sam i pre smrti, i pre Suda sam sebe osuđujem, pre beskonačne muke sam sebe mučim". - A istina, kojom on danonoćno živi, razlivena je po ovim njegovim evanđelskim sveistinitim rečima: "Šta bi drugo bilo najjasniji dokaz krotkog i smirenog srca, ako ne hrabro podnositi svaku nevolju i sebe prekoravati u svemu".

Dok se tako podvizavao, hristoljubivi monah Sava je silno želeo i mnogo Gospoda sveblagog molio da ga udostoji nekog obaveštenja o pokojnom ocu. I jedne noći javi mu se, sa nekim svetlim ličnostima, prepodobni Simeon u neiskazanoj lepoti i slavi, i sa presvetlim vencem koji je jače od sunca sijao. I kao otržući sina od tuge, on mu veselo govoraše: "Više ne tuguj, niti žali radi mene, sine mili, nego se raduj i veseli, jer evo, po prošenju tvom, Bog ti javlja o meni roditelju tvom, ti vidiš: sveblagi i prebogati Bog ukrasi me ovom presvetlom slavom, i obogati me večnim blagima u istinitom i neoduzimljivom carstvu Hristovom. Primivši sada ono o čemu si mi za života govorio, ja se sada radujem, i naslađujem se gledanjem nezamislivih lepota. Blagosloven si ti od Boga, jer ti meni bi posrednik za večno blaženstvo i za ovaj beskrajni život. Tvoji dakle, i za mene trudovi, podvizi, molitve i milostinje uzidoše na pamet Bogu (sr. D.A. 10, 4), i za njih te očekuju sa mnom pripremljena blaga. Ali ćeš se najpre obogatiti od Boga apostolskom blagodaću i vlašću, da vezuješ i razrešuješ ljudske grehe; ti ćeš, u činu arhijerejskom, prosvetiti i naučiti svoje otačastvo; verom, pravdom i pokajanjem privešćeš ljude svoje ka Hristu; te ćeš se pokloniti i svetim mestima, koja telom pohodi Gospod naš Isus Hristos, gde dobrovoljno postrada za nas: sve to napisaćeš na tablicama srca svog, i mnogima ćeš šti obrazac vrline, i sve zakone Hristove ispunićeš i utvrdićeš u otačastvu svom. Posle toga doći ćeš k nama i udostojićeš se većih darova, kako zbog mene tako i zbog mnogih drugih; i bićeš ukrašen dvostrukim vencem: vencem isposništva i vencem učiteljstva; i udostojivši se besmrtnog blaženstva, mi ćemo sa svima svetima likovati u beskrajne vekove vekova, naslađujući sa stvarnim gledanjem Presvete Trojice".

Došavši k sebi od viđenja, ovaj sveti bogozvanac nađe srce svoje umireno svakim veseljem i radošću, i mišljaše da je na nebu a ne na zemlji, jer Nebesni je ovo i govorio s njim u obliku očeve pojave. I odmah ustade sa rogože, i svetla lica podigavši ruke svoje k Višnjemu, gromko ridaše i suzama kao kišom zemlju natapaše. Kakve sve zahvalnosti Bogu ne izreče zbog toga, klanjajući se i veličajući, slaveći i blagodareći Onoga koji čini velika i neispitana, slavna i divna dela kojima nema broja. I gledajući ka prepodobnom ocu svom kao na vidljivog, govoraše: "Slavim tvoju neizmenljivu ljubav prema deci, oče sveti, jer i u životu i posle smrti ne odvajaš se od izdanka srca tvog, i mnogo si tužnu dušu moju i žalosno srce moje osladio i razveselio viđenjem toga lika u anđelskoj pojavi. Ko sam ja nedostojni, te si me svetim molitvama tvojim k Bogu udostojio da mi dođu Njegovi sveti anđeli nebeski, i da mi tvojim javljanjem ono rekneš, i da mi dušu od tuge otrgneš i razveseliš? Sada si mi živ, gospodine moj; sada te videh, i uveravam se u ono što je rečeno: Pravednici žive vavek, i od Gospoda im je nagrada (Ps. 37, 29), i od Višnjega delanje i sila. Slava i veličina na visinama čovekoljubivom Bogu, koji te udostoji takve blagodati! Slava i čast i poklonjenje blagodati Njegovoj, jer je i mene grešnoga udostojio svetim Svojim anđelima da te vidim među njima. Sada se, duše, pouzdano radujem zbog tebe i srcem se veselim, što i sam kao zemaljsko biće primam ono čime se ti sada naslađuješ radujući se. Sada ću položiti početak služenja Bogu mome, da se bojim i treptim od svetog imena Njegovog, i da zapovesti Njegove neizostavno izvršujem".

Bogoljubivi Sava, kako je govorio tako je i tvorio, jer dobrim delima sve više i više dušu svoju izgrađivaše i uzlažaše k Bogu. Razumevši Duhom Svetim da je roditelj njegov našao traženo, bogočežnjivi Sava se odade na preveliku vrlinu, uze na sebe iznad sile podvig pošćenja, bdenja, zaboravljajući svoje prvašnje podvige i smatrajući ih ni za šta, i pomišljajući da je bolji jedan dan u dvorima Gospodnjim nego hiljadu godina ovoga vidljivog sveta. I umnoži bdenje iznad sile i ushođenje molitvama ka višnjim bogoviđenjima, još priležnije prinoseći dela duhovna i bogougodna, po običaju svagda milujući neprestano uboge i ispunjujući molbe potrebitima, i u svemu beše svima sve. Jer, iako vođaše usamljenički život, on i dalje obilažaše po pustinji otšelnike koji bedno žive, i obdarivaše uboge, i pomagaše potrebite, i zbrinjavaše putnike; svi, burom uboštva vitlani, pribegavahu k njemu kao pristaništu i dobivahu mir milosti. On se svima sav u pomoći nalažaše; Hristovo skrovište nikada ne oskuđevaše za njega, jer mu ili zemlja otkrivaše blago, ili mu brat vladalac, Stefan, šiljaše mnogo, sve više i više, pošto ga veoma ljubljaše, i na njega kao na anđela Božjeg gledaše, i služaše ga.

Cvetajući u te dane lepolikom mladošću, i držeći istinito podobije crnorizačkoga čina, bogoozareni Sava po svoj Svetoj Gori sijaše svetim životom kao sunce. I verujte mi, braćo i sveti oci, veli bogobojažljivi životopisac Domentijan, da bogonosnog Savu prvi črnci, koji su isprva živeli s njim i videli njegovo izvanredno življenje, nazivahu bestelesnim anđelom, i kazivahu mi da je imao toliko duhovni podvig u telu, i toliko se bio približio Bogu postom i svetim molitvama, da je i mrtve vaskrsavao, a ne samo čuda tvorio. No zbog velike smernosti svoje, rekoše, toga se sam klonio, da ne bi bio proslavljen na zemlji, dok ga Bog ne proslavi na nebesima.

Neizmerne su i bezbrojne vrline ovoga bogoljupca i trudoljupca, i mi ih zemljani ne možemo lako znati; one su poznate jedino Tvorcu srca i tajnoprovidiocu - Bogu. A bogoljubac Sava sve dane života svog provođaše: brinući se o ugađanju Hristu i o pravdi Njegovoj; imajući duševnu tugu za spasenje duše svoje; svagda upućujući dušu svoju na dobru misao; vazda imajući pred očima svojim buduće ispitivanje i objavljivanje srdačnih misli i telesnih dela i jezičnih reči. Sve ovo on prozre bogoumnim očima, te se neprestano odavaše sve većem ridanju srca i plaču očiju, svagda želeći da veselim likom, cvetnim licem, neiskazanom radošću, svetlom dušom i čistim očima ugleda Boga koji sedi u velikoj slavi na sudu, i da od Njega primi utehu i nagradu radosti koja ne prestaje, i neiskazano veselje u budućem veku. Eto, o tome se on usrdno staraše.

U Svetoj Gori postoji manastir, zvani Karakal. Jedne noći morski razbojnici ga opljačkaše, igumana i bratiju svezaše, pa ih zajedno sa manastirskom imovinom na svojim lađama odvezoše sa sobom. Onda ih staviše na muke. Ali pošto ovi nemađahu čime da se otkupe, oni ih osudiše na smrt, pa u Lavru vezane oteraše, i kao stoku izložiše na prodaju. No pošto ih beše mnogo, i razbojnici ih prodavahu sve zajedno a ne ponaosob, to nije bilo novaca da ih otkupe. A razbojnici izjavljivahu: ili da se svi otkupe, ili ćemo ih sve poklati. - U takvoj nevolji, sužnjevi se dogovoriše sa svojim igumanom, da manastir sa svim imanjem predadu Lavranima, pa da se tako izbave iz smrti. Lavrani ih onda otkupiše, njihov manastir i imovinu pod svoje uzeše, a igumana sa svojom bratijom oteraše. Tada izgnanici pribegoše k svetome Savi kao k pristaništu svih nevoljnika, pa mu ispričaše sve. Slušajući njihove nevolje, sveti čovekoljubac proli mnogo suza, jer zbog blagog i nezlobivog srca on uvek beše tako skrušen i suzama potopljen. I odmah radosnom dušom ispuni njihove molbe: otkupi manastir Karakal sa celokupnom imovinom, pa ih predade prognanom igumanu i bratiji. I ne samo to, nego i sve što beše porušeno on obnovi, i sve manastirske potrebe zbrinu, i obeća da će ce do kraja života svog starati o njima.

Od istih razbojnika zapuste i pade u krajnju porušenost i svetogorski manastir Svetih Četrdeset Mučenika Ksiropotam.

Iguman i bratija ovoga manastira, gotovi već da zbog uboštva napuste manastir, dođoše k svetom Savi, tražeći ruku pomoći i milosti. A on, Bogom bogati darodavac, sažali se i na njih: založena manastirska imanja otkupi, porušeno obnovi, i crkvu živopisa i ukrasi svakim blagoljepijem. Stoga bi nazvan ktitorom ksiropotamskim.

Isto tako on mnogo učini i svetogorskom manastiru, zvanom Filotej. Njega poče zidati neki bogoljubac, ali ga ne imade čim dovršiti. I on dođe k prepodobnom Savi, moleći ga za pomoć da dovrši manastir, te da i on postane ktitor. I prepodobni mu dade vrlo mnogo zlata na dovršenje manastira. Uopšte, milostivost njegova beše neiskazana, sva prožeta samilosnom molitvenošću i plodotvornom ispošćenošću.

Utešen i obradovan neiskazanom slavom svog pokojnog roditelja, hristočežnjivi Sava sve više ushođaše k Bogu pojačanim monaškim podvizima, postom, bdenjem i molitvama. I ko bi mogao iskazati kakvu sve revnost pokazivaše on u trošnom telu, da bi postigao život Bestelesnih? Njegova plamena ljubav prema ocu i prema svom narodu zapali u njemu želju da slava očeva, kojom se tajno naslađuje on jedan, postane dostojanje svih vernih i celog naroda njegovog. Toga radi se sve više milostinjom ukrašavaše, i sve se više k Bogu podvizavaše. I usrdno se moljaše svemogućem Gospodu da na zemlji proslavi telo oca njegova, poslavši na njega Duha Svetoga i učinivši ga mirotočivim; i govoraše: "I šta će mi pomoći, Gospode, što se samo ja, videv u tajnosti Tvoju blagodat prema mome ocu, radujem i zadivljen hvalim Tvoju milost, ako Tvoju dobrotu o njemu ne pokažeš svima javno? Znam, Gospode, Tebi je moguće sve što hoćeš, i za rečju Tvojom ide delo koje se dahom usta Tvojih izvršuje. Usliši mene, slugu Tvoga, i ne prezri moljenja moga, o čemu se Tebi, Bogu mome, usrdno molim: pošlji Presvetog Duha Tvog i obnovi kosti onoga koji je Tebe radi tuđinovao za nas na zemlji, i napoj ih rosom blagodati Tvoje, da se napoje obiljem milosti Tvoje i iskipe miomirisno miro, kojim će se pomazati duše i lica slugu Tvojih koji se boje Tebe. Neka razumeju svi silu Tvoju i beskrajnu milost Tvoju, i koliko si dobar darodavac onima koji se boje Tebe i čuvaju zapovesti Tvoje. I kao što si pred anđelima na nebu ukazao milost Svoju ocu mom, tako ćeš ga i pred ljudima na zemlji, Gospode, proslaviti, da bih i ja, nedostojni sluga Tvoj, dobio pouzdaniju slobodu što si uslišio moljenje moje, i da bih se ubuduće potrudio da Ti ugodim, i svi ljudi koji znaju ime Tvoje i slave Ga, te da Te opet proslavimo sa Ocem i Svetim Duhom, sada i uvek i kroza sve vekove, amin".

Sa velikom slobodom i verom uznošaše bogoljubljeni Sava ovu molitvu, punu proročkih predznanja, jer znađaše da će mu je Gospod uslišati. Životopisac Teodosije veli: "Vidim dar proroštva na prepodobnom Savi, a njegova sloboda i vera prema Bogu divi me i užasava. Jer on znađaše da će Bog ispuniti njegovu molbu. I znajući da će ga Bog poslušati, on prizva prota sa ostalim igumanima i starcima na pomen prepodobnom ocu svom".

I sleže se mnoštvo gostiju zvanih i nezvanih, tako da manastir postade tesan i teskoban. Crkva i sam grob blaženog Simeona behu divno ukrašeni. Kad nastade navečerje, na grobu se otpojaše propisne pesme i pročitaše molitve o pomenu. A posle večere, kada je trebalo da idu na odmor, prepodobni Sava uze svetog oca prota, uvede ga u crkvu, pa mu reče: "Ja ću, oče, sa svojom bratijom uzići na pirg da na svom jeziku svršim jutarnja slavoslovlja, a ti, oče sveti, sa svima svojima, otpojte ovde, u velikoj crkvi, propisna jutarnja pojanja o pomenu na grobu oca moga, i, molim, molite se za upokojenje njegovo. I kada Bog proslavi slugu Svoga, ako me pozovete, ja ću doći k vama".

Zaključavši crkvu, prepodobni Sava predade ključ protu, pa, uzevši od njega blagoslov, pope se na pirg. A prot, ne shvatajući o čemu mu to govori prepodobni, reče: "Neka bude volja Gospodnja!" i predade ključ služaščem jeromonahu, pa ode u keliju da se odmori. Odoše na odmor i svi što behu s njim. A bogonosni Sava s večeri otpoče svenoćno bdenje, i plameno se moljaše, i prošaše milosti od svemogućeg Boga, govoreći: "Preblagi Gospode, Svedržitelju, usliši slugu Svoga, koji Te svagda, i opet sada, moli: rosu blagodati Svetog Duha Tvog izlij na, Tebe radi, postom izmučene i sasušene kosti sluge Tvoga, oca moga; obnovi ih mirom, i učini da iskipe, te ćeš kao na nebu i na zemlji proslaviti služitelja Svog, da bi svi koji su danas došli, videvši milost Tvoju na nama, proslavili Tebe, i poznali da smo i mi verne sluge Tvoje, koji, nadajući se u Tebe i ljubeći Tebe, sve svoje ostavismo i za Tobom pođosmo".

A kad nastade vreme jutarnjeg slavoslovlja, i kad prot i svi što behu s njim služahu u sabornoj crkvi, pominjući prestavljenog i proseći mu od Boga upokojenje, odjednom se sva crkva ispuni kao nekim miomirisnim mirisom blagodati Duha Svetoga. I svima se srca i duše ispuniše nekom neiskazanom sladošću, radošću i tišinom, te se svi zadivljeni pitahu: "Otkuda ovo?" Oni pak koji stajahu blizu groba svetog Simeona čuše kao neki šum i žuborenje iz groba, i kad pogledaše, gle, odmah ugledaše kako je mermerni grob svetiteljev navodnjen mirom kao vodom, kako je sav ispunjen mirom, i kako iz njega teče izvor mira koji crkvu zaliva i ispunjava prijatnim mirisom. Zadivljeni i zaprepašćeni, oni otskočiše i protu javiše. A prot, i svi koji behu s njim, pritekoše i videše grob izviranjem mira odasvud ispunjen, te oni zadivljeni, a i užasnuti, obiljem izvora koji je tekao na zemlju, ostaviše jutarnja pojanja, pa sa strahom i suzama stadoše vapiti: "Gospode, pomiluj!" Tada se prot opomenu reči blaženoga Save: "Kada Bog proslavi Svoga ugodnika, ako me pozovete, i ja ću doći", pa odmah zapovedi da ga brzo pozovu. Prepodobni Sava radosno siđe s pirga i, videvši ono što ne neznađaše, proslavi sveblagog Boga. Pa grleći sveti i mirotočivi grob očev kao samoga oca, on ga celivaše i mnogim suzama i toplom ljubavlju zalivaše.

Potom prot prvo pomaza sebe krstoobrazno svetim i blagouhanim mirom, zatim prepodobnog Savu, pa onda sve ostale redom. U isto vreme dodirom groba i mazanjem svetim mirom dobijahu iscelenje i zdravlje bolesnici koji paćahu od nečistih duhova i od drugih svakovrsnih bolesti, i svi slavljahu ugodnika Božjeg. A miro isticaše ne samo od svetih moštiju blaženog bogougodnika, nego i od suhoga kamena i od njegove ikone, izmalane na zidu iznad njegovog groba. Videvši to, prot i svi s njim kroz plač uzvikivahu: "Gospode, pomiluj!" i sa zahvalnošću govorahu: "Divan je Bog u svetima Svojim i velik u dobrotama Svojim! Nama grešnima dovoljno je ovo svedočanstvo Tvoje milosti, i koliko je velika ljubav Tvoja prema ljudima koji drže zapovesti Tvoje! Slava milosrđu Tvom, Gospode! Slava čovekoljublju Tvom!"

Po svršetku jutarnjeg slavoslovlja i svete liturgije prot, sa svima igumanima i starcima, blagosloviše prepodobnog Savu da napiše žitije svog svetog oca Simeona, da mu sastavi kanone i stihire, i da se spomen njegov praznuje sa svetima. Utešeni i obradovani sin priredi veliko slavlje svima prisutnima, ljubazno ih ugosti, i milostivom dušom i darežljivom rukom obdari sve, od prvog do poslednjeg. A prota, i sve koji s njim behu, došli, zadrža tri dana časteći ih, pa, obdarivši ih bogato, otpusti ih.

Pošto se svi raziđoše, bogočežnjivi Sava uđe u crkvu, i, zatvorivši je za sobom, padaše na zemlju i pripadaše k Bogu, bijući se nepoštedno u prsa, prolivajući ognjene suze, i blagodareći, govoraše k Bogu: "Ko sam ja, Gospode, i šta je dom oca moga, te nas obasipaš ovakom milošću, i nisi prezreo moljenje moje, moljenje nedostojnog i grešnog sluge Tvoga, i ispunio si prošenje moje k Tebi? Šta da Ti uzvratim za sva dobra Tvoja? Iznemogava mi um, diveći se Tvojoj dobroti, i ja nisam u stanju da Te dostojno slavim i pevam. Slava Tebi sveblagom! slava Tebi svemilosrdnom! slava Tebi snishodljivom prema svima koji Ti se s verom mole! Vladiko Hriste, Ti vladaš životom i smrću; osim Tebe drugog Boga ne znam. Oči moje videše spasenje Tvoje, kojim si i posle smrti sada proslavio slugu Tvoga, oca moga, pred licem svih ovdašnjih ljudi. Svetlosti na otkrivanje naše, da bi ljudi Tobom poznali da smo i mi istinite sluge Tvoje i verni poklonici Svete Trojice. Ko se ne divi velikom milosrđu Tvom? Slava Tebi, Bože, slava Tebi!"

Zatim priđe svetom grobu prepodobnog oca svog, pa ga grljaše i celivaše, i mnoge suze svoje sa prijatnim mirom njegovim mešaše; i prinoseći srce, i usne, i oči, i sva čuvstva svoja, on ih mazaše mirom, i tako osvećivaše. I sagnuvši se, on mu kao živome govoraše, nazivajući ga svojim usrdnim molitvenikom i zastupnikom pred Bogom. "Varljiv je ovaj život", govoraše on: "ljudska priroda je sklona padu, i niko nije izuzet od strasti i poroka".

Ovo i mnogo drugo on izgovori kao u uši ocu na grobu, pa napuni staklenicu dragocenoga mira od svetih moštiju njegovih, da ga pošalje svom bratu samodršcu Stefanu kao očev blagoslov. Zatim, izišavši iz crkve, on uteši svoju hilendarsku bratiju, nasitiv duše njihove duhovnim rečima, pa se vrati u svoje bezmolvije, u svoje molitveno samovanje - u Karejsku keliju.

 

 

Povratak Svetog Save u Svetu Goru

izvor: www.spc.rs

 

Dosta godina prožive sveti Sava, upravljajući u lavri svetog Simeona, i mnoga čudesa učini Bog preko njega: stavljanjem ruku svojih na nedužne, on ih isceljivaše; molitvom svojom duhove nečiste izgonjaše, i mnoga čudesa činjaše, koja zbog duljenja reči nije mogućno ni ispričati. Čudesa se činjahu ne samo njim samim, veli životopisac Teodosije, nego i imenom njegovim: prosti ljudi u domovini i gorama, pasući stada, pošto bi pomuzli mleko, ne trebahu sirišta, jer je dosta bilo samo reći: "Savina te molitva usirila (ili: ukiselila)", i odmah bi se sa izgovaranjem tih reči sirenje usirilo i mleko ukiselilo, i bili vrlo dobri i jedno i drugo.

No ukoliko se čudesa umnožavahu, i svi se sve više i više u pravoslavnoj veri utvrđivahu, utoliko svetitelj nalagaše na sebe sve veća mučenja i podvige, metanija i noćna stajanja, nepromenljivo uzdržavanje, jer kada i za trpezom sa bratom samodršcem seđaše, on samo prividno jeđaše. Primećujući to, Stefan se divljaše njegovoj uzdržljivosti i mnogo puta ronjaše suze zbog toga. I svi ga mnogo voljahu, i darove mu donošahu, i željahu da ga vide, jer boravljaše među njima, još iz mladosti kao angeo čistotom, i svetošću kao apostol i čudotvorac. Reč njegova svagda beše Duhom Svetim kao solju začinjena. Zbog mnogih vrlina on uživaše beskrajno i neizmerno poštovanje od samodršca brata, od blagorodnika, i od svih ostalih. Hvale, slave i počasti ljudske behu mu mrske još od samog početka, i on ih se klonjaše. I govoraše sebi: "Da mi kako ova mala i privremena počast ne zameni onu veliku i večnu? Ili da mi ne rekne Avraam, ili bolje - Bog Avraamov: Dobra svoja primio si u životu svom (sr. Lk. 16, 25)".

Uplašen da ne izgubi večna blaga zbog privremenih, on se sa tugom sećaše svoga prvobitnog samoraspinjanja u Svetoj Gori, svoga ropskog služenja smernošću, svoga mladićskog stradanja, svoga bosonogog idenja, svojih kaljavih kostretnih rubina, neumivanja, obnoćnih stajanja, neprekidnog pošćenja, čiste molitve nepomućivane kalom bogatstva, ostavljanja sveta umom i uzlaženja k Bogu. Pomišljajući na sve to, on vide sebe kao izmenjena u svemu, pa žaljaše, tugovaše i sebe bednim i propalim nazivaše. Tuga za svetogorskim podvizima krv mu ispijaše, i sećanje na njih mozak mu izjedaše. I on, pošto u manastiru Studenici sve dobro uredi, i pravilo crkvenoga ustava i monaškog života uzakoni, i umesto sebe postavi bratiji bogomudrog igumana, odluči da se vrati u Svetu Goru. Celivavši crkvu i česni i mirotočivi grob svoga svetog oca, on ga pokvasi mnogim suzama, i pomaza sebe svetim mirom njegovim. Zatim svima dade blagoslov i mir, i otputova iz Studenice. I dođe k bratu samodršcu da se oprosti s njim. A ovaj mnogo plakaše i preklinjaše ga da ne odlazi, i smatraše njegov odlazak kao izlazak svoje vlastite duše iz tela, i moljaše ga sa svima blagorodnicima da ostane. Ali svetitelj, iako svim tim veoma rastužen, ostade pri svojoj odluci. I njihova srca uteši ovim rečima nade: "Ako blagome Bogu bude volja, opet ću vam se vratiti". - Onda mu samodržac Stefan dade mnogo zlata za njegove potrebe, i da razda manastirima u Svetoj Gori, pustinjacima i svima nevoljnima, pa ga sam sa blagorodnicima isprati do grčke granice.

I tako Duhom Svetim vođen, hristočežnjivi Sava opet dođe u Svetu Goru. Njegovom dolasku se svi obradovaše, i radosni dolažahu da ga vide. Jer ga svi ljubljahu i zbog krajnje smirenosti njegove, i što po prvašnjem življenju bejaše svima sav njihov. I življaše dosta vremena u svojoj usamljeničkoj keliji na Kareji, ponavljajući svoje pređašnje mladićke trudove pošćenjem.

Utom po neispitanom promislu Božjem, prestade u Studenici teći sveto miro iz svetih moštiju prepodobnog Simeona. Zbog toga samodržac Stefan beše u vrlo velikoj tuzi, smatrajući da je to gnev Božji i da se odvratio od njih otac njegov Simeon. Zato pobožni vladalac strogo ispitivaše savest svoju, osuđivaše sebe za grehe svoje, tugovaše, očajavaše, molbama i molitvama uzlažaše k Bogu i k svetom ocu svom, i neizmerno se truđaše u milostinji prema ubogima i u svemu što je dobro, da bi zaustavio očekivanu kaznu od Boga. A znak, govoraše samodržac, da će nas kazna mimoići, biće to, ako miro ponova počne teći. Ali miro ne poticaše. He nalazeći srcu utehe, Stefan se najzad reši da piše svome svetom bratu u Svetu Goru, da dođe i molitvama svojim učini da miro opet proteče. U pismu mu govoraše: "Otkako tvoje prepodobije, gospodine, otide od nas, to i sveti otac naš Simeon duhom odvrati lice svoje od nas, jer prestade isticati sveto miro, koje se osenjenjem Svetoga Duha obično izlivaše iz svetih moštiju njegovih na utehu nama i celbu, i mnoga druga čudesa pogledanjem Duha Svetoga ne bivaju više među nama kao pređe. Mnogo se molismo da nas ovima opet obdari, i po prirodi milosrdno srce očevo zaključa neprirodno od nas nemilosrđem kao željezom, i ne posluša nas. Da li nam se ovo dogodi zbog grehova naših, što poživesmo neugodno Bogu, ili što ti nisi s nama da nas očišćuješ od grehova? Stoga te molim i preklinjem: sažali se na suze moje, iako zbog grehova svojih ne smem udostojiti sebe da se nazovem brat tvoj; smiluj se na sebe i nas jednorodne i sautrobne po materi. Dođi k nama, bogoljubljeni, i k prepodobnom ocu svom, da bi Gospod naš Isus Hristos tvojim dolaskom milostivno prosvetlio lice Svoje na nas, i da bi radi molitava tvojih zapovedio prepodobnom ocu našem Simeonu da Duhom Svetim opet toči sveto miro iz svetih moštiju svojih, i da nas kao sluge svoje, po prvom običaju, uteši".

Ali, bogočežnjivi Sava, dobrovoljno zarobljen bogoljubljem, ne htede se odvojiti od sladosti pustinjačkog isposničkog i bezmolvnog života, i ići k svome ljubljenom bratu, umesto toga on svojom rukom napisa molbeno pismo svome svetom ocu kao živom, koji po smrti nije umro, govoreći: "Kao od Boga ti zapoveđeno, i od nas umoljen, prepodobni oče, previdi i po koje sagrešenje prema Bogu i neposlušnost prema tebi od čeda tvojih, i učinićeš da tvoja sveta raka, osenjena Duhom Svetim, toči sveto miro i sada kao i pređe, i, njime pomazavši, razveselićeš čeda svoja i narod svoj da ne malaksavaju duhom u tuzi. Dok si bio u telu ti si mi rekao da ćeš me slušati Boga radi, i obećao si mi da me nećeš ostaviti molitvama svojim kada budeš otišao k Bogu; - ako je to istina, onda i sada, gospodine moj, pokaži tvoju otačasku ljubav, te me, kao pređe telom, i sada, još više duhom poslušaj, da se ja, čedo tvoje, koje se nadah u tebe s Bogom, ne posramim i ne lišim nade. Moli se za nas Gospodu, oče, u svetim molitvama svojim".

Sveti Sava napisa i bratu Stefanu zasebno i utešno pismo. I oba pisma predade svome učeniku, česnom prepodobnom jeromonahu Ilariju, da ih odnese u Srpsku zemlju. I naredi mu: da pismo upućeno ocu ne predaje nikome, nego da u označeni dan otsluži svetu službu, i da ga pročita nad grobom prepodobnoga.

Jeromonah Ilarije, prispevši u Srpsku zemlju, postupi u svemu po naređenju svoga ave: predade Stefanu pismo koje beše za njega, i kaza mu za pismo upućeno svetom Simeonu, i šta mu je zapoveđeno povodom njega. Čitajući pismo, Stefan ronjaše suze potocima, i čuđaše se što brat ne ispuni njegovu plamenu molbu da dođe, ali radosno primi poslanika sa velikom čašću. Zajedno sa jeromonahom Ilarijem pođe i on u Studenicu. Za vreme svenoćnog bdenja, svetogorski starac pustinjak divljaše se svunoćnom i nedremljivom stajanju, suzama i umilenju samodršca svetovnjaka, koji živeći u svetu i vojujući steče toliku pobožnost, kakvu često ni pustinjaci ne stiču isposništvom u pustinji. Jer Stefan beše neobičan vladar: izvrstan prema Bogu i ljudima, iskusan i veoma hrabar kao vojnik, svetao i veseo među svojim blagorodnicima, pravdom i istinom svetlo ukrašen, izvanredan ljubavlju prema ništima, veliki revnitelj književnosti, vrlo uman i vešt pripovedač; kada je pak stajao na molitvi ili u crkvi, velikim umilenjem i gromoglasnim plačem okropljavaše zemlju.

Posle svenoćnog bdenija, prepodobni starac ava Ilarije jeromonah otsluži svetu i božanstvenu liturgiju, i u punom svešteničkom odjejanju iziđe iz oltara držeći u rukama mirisavu kadionicu i poslanicu svetoga, i priđe grobu svetog Simeona, kod koga stajaše sin samodržac, zalivajući ga suzama. Pokadivši grob, i poklonivši mu se sa velikim umilenjem kao živom, ava Ilarije satvori Trisveto nad grobom prepodobnog oca Simeona, i pročita gromko molbenu poslanicu bogonosnog kir Save. I čim završi čitanje, najednom stade iz groba preizobilno izvirati miro, ističući iz svih pređašnjih izvora, tako da ga ne stizahu sabrati u sudove, nego se i sav pod u crkvi navodni miomirisnim mirom. I ne samo iz groba, nego i iz svetih ikona prepodobnoga, gde behu ispisane, isticaše miro.

Videvši i čuvši ovo, svi i užasom i radošću obuzeti, uzvikivahu sa suzama: "Gospode, pomiluj!" Prepodobni ava Ilarije pomaza svetim mirom sve, od samodršca pa do poslednjeg. Posle svega ovoga, samodržac Stefan izgovori svima ovu reč: "Treba se diviti Bogu, jer je zaista divan u svetima Svojim, i uvek Ga sa strahom dostojno slaviti i hvaliti. No treba se diviti i svetima njegovim, korisno je i njih slaviti, pošto nesumnjivo stekoše toliku slobodu k Njemu delima i vrlinama, ljubavlju i verom. Jer gde se propisa zakon ljudske prirode da živi pišu mrtvima, ili da im što govore, ili da mrtvi žive poslušaju i da im zapovesti izvršuju? No sve ovo biva po reči Gospoda mog Isusa Hrista: Koji veruje u mene, dela koja ja činim i on će činiti, i veća će od ovih činiti (Jn. 14, 12). Devojko, ustani (Mt. 9, 25); Lazare, iziđi napolje (Jn. 11, 43), reče Gospod, i reč delo izvršivaše. Isto tako i mnogi od svetih imenom Njegovim učiniše po reči Njegovoj dela iznad zakona ljudske prirode. Tako i danas ovo divno čudo pred našim očima bi od Gospoda radi ovih svetih - radi prepodobnog oca našeg Simeona i gospodina brata mog Save. Jer vi znate koliko se molisio i plakasmo da nam se ukaže milost izlivanjem mira, i ne bismo poslušani. A sada poznaste samo rečju jednoga prema drugome nadprirodnu poslušnost u Bogu. Sami videste kako Bog obojicu sluša i volju im izvršuje. Sve pak ovo čini Bog radi spasenja našeg, da bismo razumeli kako Bog više ljubi jednoga pravednika i sluša ga većma nego mnoge grešnike sveta; i da bismo poznali kako naš život nije ugodan Bogu; i da bismo osudili svoju bednoću kako nismo dostojni ni po zemlji hoditi. Baš zato što smo gresima udaljeni od svetih ljudi, treba da ih slavimo, i da dela njihova prema svojim moćima podražavamo, uvek se diveći Božjem promišljanju o nama, dugotrpeljivosti i milosti. O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božjega, kako su nepoznati sudovi njegovi i neispitani putevi njegovi! (Rm. 11, 33). Jer ko pozna um Gospodnji, ili ko mu bi savetnik u onome čime sve naše spasenje vrši? Jer je iz Njega i Njime i u Njega sve i sva; Njemu slava kroza sve vekove vekova, amin!"

Tom prilikom hristoljubivi i milostivi samodržac vrlo srdačno ugosti sve, veoma bogato obdari uboge, veselom dušom nagradi blagorodnike, i svi odlažahu svojim domovima slaveći Boga i diveći se čudesima Svetih. A avu Ilarija, ne smejući ga zadržati, otpusti i, klanjajući mu se, reče: "Oče, mnogo ti dugujem, jer si se radi gospodina brata mog mnogo oko nas potrudio i mirom me svetog oca mog obogatio". I posla sa njim mnogo zlata na potrebu svome svetom bratu, predade mu i staklenicu novoisteklog mira sa ovakom porukom bratu: "Tvojim svetim molitvama darovano nam od oca našeg, još više od Boga, primi od nas kao tvoje, i moli se za nas Gospodu".

Vrativši se u Svetu Goru, ava Ilarije ispriča Svetome sve o čudesima koja su se zbila, o kojima sam Sveti nije da nije znao. Sveti mnogim suzama zahvali Bogu što nije prezreo njegovo moljenje; i pomazavši se svetim mirom prepodobnog oca svog, s mnogim plačem hvaljaše ljubav njegovu prema njemu i posle smrti, i poslušnost u Bogu.

 
ENGLISH ΕΛΛΗΝΙΚΑ РУССКИЙ
ЋИРИЛИЦА
 
 
 
 
 
Vesti iz Hilandara
 
Sveta Zemlja
 
Vizantološki institut
 

O Svetoj Gori
 
Prijatelji Svete Gore
 

Blog o Svetoj Gori
 

Film Otac
 

Svetogorac
 
 
 
Mapa sajta
 

©2013-2024 Hilandar.info | Sva prava zadržana | Uslovi korišćenja | LaktusDev