Sveta Gora
 
Manastir Hilandar
Hilandarska knjižara
Crkve-paraklisi Glavna crkva - katolikon  
 
 
  

Katolikon ili glavni hram

(Bez pisanog odobrenja autora tekstova nije dozvoljeno preuzimanje sadržaja portala www.hilandar.info u komercijalne svrhe. Za detalje sadržaja i upite pišite na email: njonic@yahoo.com. Zakon o autorskom i srodnim pravima 2009,2011,2012.)// dec.2013

 

 

panoramski  prikaz katolikona u 360O 

(klikni na sliku)

 

      

             ulaz                        spoljna priprata         unutrašnja priprata

 

  

naos 1                            naos 2

 

izvor svetlopisa:  http://www.donovanimages.co.nz/

 

O najstarijoj hilandarskoj crkvi koju su podigli Stefan Nemanja i njegov sin monah Sava 1199. godine zna se vrlo malo. Nije poznato ni mesto gde se nalazila, iako se može pretpostaviti da je kralj Milutin na istom tom prostoru sagradio svoju zadužbinu. Od te manje, ali izgleda bogato ukrašene crkve preostalo je više kapitela i ploča sa reljefima ugrađenih u crkvu kralja Milutina, jedan kapitel na bunaru, a u riznici mozaična ikona Bogorodice i drvene dveri ukrašene slonovačom sa ikonostasa.

Današnja glavna hilandarska crkva, pocvećena Vavedenju Presvete Bogorodice, kako se može zaključiti iz poznijeg prepisa prvobitnog natpisa, sagrađena je 1293. godine. Nije isključeno da je hram mogao nastati i deceniju kasnije. Ktitor je bio kralj Milutin (1282-1321), koji je Hilandar celog života bogato obdarivao. Krajem osme decenije XIV veka, najverovatnije, sa zapadne strane Milutinove zadužbine dozidana je spoljašnja priprata po nalogu kneza Lazara, čime se današnji izgled glavne hilandarske crkve konačno uobličio.

Crkva je podignuta u južnom delu dvorišta i dosta je prostrana: široka je dvanaest i po metara, a duga trideset i dva i po, od toga je spoljašnji narteks dug osam i po metara. Svojom arhitekturom odgovara svetogorskoj tradiciji: katolikon kralja Milutina ima osnovu trikonhosa sa prostranom pripratom. Ovaj tip građevine ima svoje uzore u manastirskim crkvama sagrađenim još u H (Lavra) i HI veku (Vatoped, Iviron) i odgovara liturgijskim potrebama na Atosu. Crkva je zidana crvenom opekom i kamenim kvaderima sive i oker boje, čijim se neizmeničnim ređanjem postižu živopisni efekti. Spoljašnje fasade su raščlanjene pilastrima i arhivoltama po vertikali, čime se naznačuje podela unutrašnjeg prostora hrama. Horizontalna podela fasade izvedena je pomoću dva, tri ili više redova opeke.

 

 

sveti presto

 

Kao i druge vizantijske crkve, i Milutinova zadužbina je podeljena na tri prostora: oltar, naos i pripratu. Naos je odvojen od priprate zidom sa tri prolaza, a od oltarskog prostora ikonostasnom pregradom. Oltarski prostor je podeljen sa dva snažna stupca na tri dela: u sredini je mesto za časnu trpezu koje se završava polukružnom apsidom, severno je proskomidija (žrtvenik), a južno đakonikon. Naos je najprostraniji deo hrama, koji sa severne i južne strane ima polukružne pevničke apside natkrivene polukalotama. Ove apside, kao i oltarska, spolja su petostrane. Nad naosom se uzdiže velika, kriškasto izdeljena kupola. Ona počiva na četiri stuba koji su povučeni u četiri ugla naosa, pa ne sužavaju središnji prostor. Četiri poluobličasta svoda natkriljuju preostali prostor naosa i obrazuju upisani krst koji se jasno spolja pokazuje. Priprata je podeljena sa dva stuba, postavljena u sredinu, na šest traveja. Dva krajnja traveja sa zapadne strane su nadvišena malim kubetima, srednji istočni plitkom slepom kalotom, a ostali krstastim svodovima.

Milutinova crkva ima veći broj otvora - vrata i prozora - koji doprinose da je unutrašnjost hrama lepo i ravnomerno osvetljena. Prozori su veoma raznovrsni, pored običnih ima više dvodelnih - bifora i trodelnih trifora. Naročito je skladna trifora na oltarskoj apsidi, na kojoj su dva stubića sa kapitelima. Među portalima Milutinove hilandarske crkve ističe se zapadni ulazni, s arhitravnom gredom ukrašenom gustim prepletom, ispunjenim crnom pastom i sa tri glave - dve lavlje i jednom anđeoskom. I portal između narteksa i naosa ima lepo klesanu arhitravnu gredu, ali na njoj nema figuralnih predstava. Velike trifore pevnica i bifore na priprati pregrađene su u donjem delu mermernim pločama ukrašenim plitkim prepletom maštovito isklesanim. Bećina ovih ploča, kao i više kapitela na stubićima, potiče sa stare Nemanjine crkve. Izvesno je jedino za dva glavna portala, oltarsku triforu i ploče na severnoj pevnici da su klesani za današnju hilandarsku crkvu.

Poseban ukras hilandarskog katolikona predstavlja pod u naosu. Sačinjavaju ga raznobojne uglačane ploče i mozaične kockice ubačene u izreze ploča, koje obrazuju razne ornamente. Autori ovog poda, dvojica grčkih majstora - Mihailo i Varnava - urezali su svoja imena u nadvratnik južnog portala priprate i uokvirili ga mozaikom.

Hilandarska crkva kralja Milutina je uspela sinteza svetogorske graditeljske tradicije i arhitektonskih shvatanja tipičnih za onovremeni Carigrad i, u manjoj meri, Solun. Nepoznati graditelj je, po svetogorskim uzorima, podigao građevinu razvijenog upisanog krsta sa pevničkim apsidama i potpuno odvojenom pripratom. S druge strane, način zidanja, sistem otvora, reljefi, tip kupole i drugo sasvim su srodni načinu kako se gradilo u prestonici Vizantije. Lepota hilandarske Milutinove zadužbine se iskazuje i u skladu unutrašnjih prostornih rešenja i spoljašnje arhitekture.

 

 

ikonostas iz 1774.god.

 

Po mnogim svojim arhitektonskim osobinama, Milutinova crkva u Hilandaru nije srodna s onovremenim hramovima podizanim u srpskoj državi. Tek u osmoj deceniji XIV veka Hilandar će uticati da se pojavi i ustali trikonhosni plan u graditeljstvu moravske Srbije. 

Spoljašnja priprata hilandarske glavne crkve sagrađena je oko 1380. godine, a njen ktitor je bio knez Lazar Hrebeljanović, o čemu svedoče predanje i njegovi pozniji ktitorski likovi. Spoljašnja priprata je građena po uzoru na unutrašnju pripratu, nastalu u doba kralja Milutina: iste je širine, ima takođe dva stuba po sredini, pa je podeljena u šest traveja, pored glavnog ulaza ima i dva bočna, sa južne i severne strane, u njene bifore takođe su ugrađene kamene ukrasne ploče sa reljefima. Sličan je i način zidanja Lazareve priprate u odnosu na Milutinovu, jer se isto naizmenično ređaju pojasevi kamena i opeke. Izvesne razlike uslovljene vremenom gradnje, pa i namerom ktitora, razume se, postoje. Nad spoljašnjom hilandarskom pripratom uzdiže se samo jedna kupola i to nad srednjim zapadnim travejom. Ostali traveji su prekriveni slepim kalotama, koje su plitke, izuzev srednje na istočnoj strani. Isto tako otvori na Lazarevoj priprati su veći, ali ona ne izgleda kao otvoren trem, jer su veliki dvojni prozori zatvoreni staklima i parapetnim pločama. Neke od tih ploča su iz XII veka, ali većina je nastala u vreme gradnje - oko 1380.godine. U duhu tradicija srpske moravske arhitekture isklesani su prepleti i floralni ornamenti, kao i nekoliko figura, a javljaju se i kružni prozori - rozete. Najzanimljivije su ploče ugrađene u donje delove severne i južne bifore, jer su na njima isklesani heraldički znaci: čelenka, grb kneza Lazara, kasnije Stefana Lazapevića, na južnoj strani, i dvoglavi orao dinastije Nemanjića i dve povezane aždaje, grb nepoznate porodice, sa severne strane. Bogatstvo skulptoralne dekoracije yvećavajy i četiri konzole sa predstavama ljudskih i lavovskih glava, najverovatnije iz XII veka, postavljene nad zapadnim i južnim portalom. Bez obzira na raznovrsnost kamenih reljefa i neke konstruktivne razlike, spoljašnja hilandarska priprata se objedinila dosta skladno u jednu celinu sa Milutinovom zadužbinom.

Zapadni portal je prepravljen u baroknom duhu 1779. godine nastojanjem proigumana Danila iz Eskizagara, a drvena vrata sa nekom vrstom intarzije na ovom ulazu sačinjena su 1891. godine.

Zidne slike u celoj hilandarskoj glavnoj crkvi preslikali su 1803. monasi slikari Venijamin, Zaharije i njihove družine iz sela Galatisti. To su uradili brižljivo, ne oštećujyći ranije freske i ne menjajyći njihov sadržaj. Na taj način se može sa mnogo izvesnosti govoriti o tematici najstarijih hilandarskih fresaka u glavnoj crkvi iz vremena kralja Milutina.

U glavnoj crkvi, u oltaru, slikani su u donjim zonama arhijereji, među kojima i sv. Sava Srpski, zatim u apsidi Ppičešće apostola i Bogorodica sa Hristom, a na zidovima su pretežno scene koje ilustruju Vaskrsna jevanđelja - događaje posle Hristovog vaskrsenja.U naosu, u najnižem pojasu, prikazane su ctojeće figure svetih ratnika, isposnika i drugih svetitelja, a u jugozapadnom uglu je živopisan ktitor kralj Milutin i oko njega Sveti Stefan Prvomučenik levo, a Sveti Sava Srpski i Simeon Srpski - Nemanja desno. U drugoj zoni se nalaze scene iz života Presvete Bogorodice, patrona hrama, kao i pojedine kompozicije o životu i čudima Isusa Hrista. U tpećoj zoni opisuju se Hristova stradanja i Čuda, a iznad toga, u četvrtom pojasu, na svodovima, slikani su Veliki praznici. U vrhu kupole je lik Hrista, ispod njega su anđeli prikazani u dve zone, potom proroci, dok su na pandantifima, kao i obično, četiri jevanđelista. 

U unutrašnjoj, Milutinovoj priprati, ctojeće figure su raspoređene u dve zone. U prvoj, nižoj zoni su razni svetitelji, među kojima ima naročito dosta isposnika, Deizis, zatim scena Krštenja. U drugoj zoni, pored likova svetitelja i tri vladara (Jovan V Paleolog, Stefan Dečanski, Andronik III) na istočnom zidu, prikazani su i Sveti Sava Srpski, Simeon Nemanja i grčki car Andronik Paleolog kako daje povelju za gradnju manastira kralju Milutinu uz koga je Stefan Prvomučenik. U pandantifima kupola su starozavetne scene, od kojih se neke mogu tumačiti kao najava dolaska Bogorodice, a u malim kupolama su likovi predaka Hristovih. U tpećoj zoni istočnog zida su tri epizode iz života Jovana Zlatoustog, Pacpeće i ilustracije Solomonovog teksta "Premudrost sazda sebi hram". Na svodu, i neposredno ispod njega, slikano je skoro četrdeset scena iz života pustinjaka - Makarija Egipatskog, Antonija Velikog, Isidora, Pavla Tivejskog, Pafnutija, Pahomija, Jefrosima, Aksentija, Doroteja, Natanaila i drugih.

Pošto je u naosu i priprati počelo da se uklanja malo vredno slikarstvo iz 1803. godine, moguće je da se određenije govori i o umetničkoj vrednosti prvobitnih fresaka iz vremena kralja Milutina. Otkriveni likovi svetih ratnika i monaha u južnoj apsidi, scene Vavedenja i Izgnanja trgovaca iz hrama, ktitorskog portreta u naosu ili predstave kraljeva Andronika i Milutina, Svetog  Pantelejmona ili prvomučenika Stefana u priprati, dozvoljavaju da se zaključi da su autori bili iz Soluna i da su vrsni umetnici svoga doba. Pomišlja se da je, pored ostalih, u Hilandaru radio i ugledni slikar Georgije Kaliergis. U skladu sa shvatanjima epohe, slikari uvode u tematiku više ciklusa, a u pojedinačne kompozicije beć i broj figura, trude se da doslovno i opširno ilustruju određene tekstove, da detaljno opišu odeću i predmete ili ambijent gde se događaj zbiva. Njihov talenat se uočava u spretnom variranju likova, stavova i gestova pojedinačnih figura, u prefinjenim kolorističkim rešenjima, u promišljenosti njihovih kompozicija. Najzad, i sjajan portret kralja Milutina, istančane karakterizacije, potvrđuje da su najstarije freske glavne crkve ostvarenje iskusnih majstora.

Tačno vreme nastanka hilandarskih fresaka iz Milutinovog doba nije moguće odrediti, ali su one svakako slikane u poslednjim godinama njegove vladavine, najverovatnije oko 1317. Zidne slike u unutrašnjoj priprati mogle su nastati i nešto kasnije. U glavnoj hilandarskoj crkvi, Milutinovoj zadužbini, sahranjivani su pojedini ugledni darodavci i njihovi rođaci. Nad njihovim grobovima u arkosoliju slikani su, likovi Bogorodice, nekad i drugih svetitelja. U severozapadnom uglu naosa nalazi se grob ćecapa Vojihne, tasta despota Jovana Uglješe. Na fresci nad njegovim grobom naslikana je, u sedmoj deceniji XIV veka, predstava Bogorodice Pelagonijske sa razigranim detetom u rukama. Dobro očuvana i koloristički sveža, freska se može ubrojiti u uspelija dela svoje epohe. Nad grobom nepoznatog pokojnika uz južni zid unutrašnje priprate takođe je predstavljena Bogorodica Pelagonijska, ali su sa strane naslikani srpski svetitelji Simeon i Sava kako mole za umrlog. Stilski razlozi datuju ovu fresku takođe u sedmu deceniju XIV veka. U grobnici u unutrašnjoj priprati, uz severni zid, sahranjen je 1430-1431 , Repoš, brat čuvenog Skenderbega iz albanske porodice Kastriota. Za spas njegove duše obraćaju se Bogorodici Sveti Georgije i srpski svetitelji Simeon i Sava. Nepoznati majstor ove freske bio je oskudnijeg talenta.

 Za zidne slike u Lazarevoj, spoljašnjoj priprati iz 1803. godine ne može se tvrditi da su ponovile nekadašnju tematiku. U prvoj zoni svakako da je početkom XIX veka izmenjen nekadašnji izbor svetitelja. U toj zoni, pored ktitora kneza Lazara sa modelom priprate, zatim svetogorskih i balkanskih pustinjaka, prikazan je i veći broj svetitelja iz vladarske kuće Nemanjića, zatim despotske Brankovića, Vasilije Ostroški, pa čak i ruska knjeginja Olga i njen unuk knez Vladimir. Zanimljivo je da je među svetitelje uveden i Miloš Obilić, očigledno u vezi sa ktitorstvom kneza Lazara. U višim zonama spoljašnje priprate su Deizis, Nedremano oko, zatim mnogobrojne scene Kalendara, a u kupoli je lik Hrista Pantokratora.

 

 

kivot Svetog Simeona mirotočivog

 

Današnji ikonostas u glavnoj hilandarskoj crkvi sačinjavaju ikone s početka HH veka - natpisi ruskih darodavaca na okovima datiraju ih između 1904. i 1909. godine. One su zamenile prethodne ikone iz 1766. godine. Ikone na ikonostasu su uobičajene: u najnižem redu šest prestonih ikona, iznad njih trinaest ikona Velikih praznika i u vrhu slikani krst. Sve su one prekrivene pozlaćenim okovima ukrašenim emaljem.

Iza ovog ikonostasa očuvan je stariji kameni ikonostas visok preko tri metra. Sastoji se iz tri dela: najveći, sa tri otvora, zagrađuje središni deo i sada nema parapetne ploče, dok prostor đakonikona odvaja od naosa pregrada predviđena za ikone. Na mermernom okviru na ulazu u proskomidiju nalazila su se nekad vrata. Kolonete sa kapitelima su lepo klesane, ali su samo kapiteli ukrašeni reljefima. Iako se pomišlja da znatni delovi ovog ikonostasa ne potiču iz vremena kralja Milutina i da su plod kasnijih prepravki, čini se da su svi delovi ipak s početka XIV veka.

U naosu katolikona nalazi se veći broj ikona postavljenih uglavnom oko slobodnih stubaca. Na istočnoj strani jugozapadnog stuba, u bogatom okviru s početka HH veka, prekrivena raznim darovima, stoji na igumanskom mestu čudotvorna litijska ikona Bogorodice Trojeručice, najveća svetinja Hilandara. Po predanju, nju je doneo Sveti Sava Srpski iz Jerusalima. Ime je dobila po tpećoj, srebrnoj ruci, koju je ikoni darovao Jovan Damaskin, pošto mu je posle molitve pred njom povpaćena odsečena ruka. Današnja ikona Bogorodice Trojeručice potiče iz sredine XIV veka, ali je verovatno dosta zavisna od starijeg prototipa. Ozbiljnog i svečanog lika, prigušenog sivomaslinastog kolorita, ikona Bogorodice Trojeručice je uspelo ostvarenje nekog grčkog slikara. Na njenoj poleđini predstavljen je dopojasni lik Svetog Nikole, gotovo monohroman, crtački vešto stilizovan.

Na severnoj strani istog, jugozapadnog stuba, postavljena je ikona Svetog Nikole, korektni grčki rad iz 1749, poklon hilandarskog jeromonaha Timoteja svom manastiru. Na zapadnoj strani ovog stuba je ikona Tri jerarha, grčki rad verovatno s početka XIX veka.

I na tri strane severozapadnog stuba postavljene su ikone. Na zapadnoj strani je grčka ikona Sabor sv. Arhanđela iz 18 veka sa likovima devet anđela- devet anđeoskih činova i kružnim medaljonom Hrista Emanuila u sredini.. Sa južne strane ovog stuba je velikaikona sv.Dimitrija, dar igumana Filimona iz 1631.godine, po stilskim osobinama ovo delo se pripisuje znamenitom srpskom slikaru Jovanu i ubraja se u značajna ostvarenja srpsog slikarstva 17.veka. Sa istočne strane stuba je ikona apostola Petra i pavla u okovu iz 1906.godne koji su poklonili ruski atonski monasi.

sa zapadne strane severoistočnog stuba prislonjen je raskošno rezbareni proskinitar iz 18.veka. Na njemu se u ruskom okovu iz 1889.godine,nalazi čudotvorna ikona Bogorodica popska, preslikana u 16.veku, na čijoj je poleđini kompozicija Vavedenje Bogorodice. Ova ikona je nastala 1360.godine. Smatra se da je isti autor ove ikone i deizisa od deset ikona iz riznice i minijature u jednom hilandarskom rukopisu.

Na zapadnoj strani jugoistočnog stuba nalazi se drugi proskinitar, rad istog duboresca. Na njemu stoji ikona Svete Trojice u okovu izrađenom u Moskvi 1906.godine po nalogu svetotrojičke kelije. Ova ikona je veomapotamnela i pretpostavlja se da potiče iz 17.veka.

U naosu katolikona postavljene su još dve ikone na severnom zidu, do severnog prolaza. Jedna je litijska ikona Bogorodice kosinice, grčki rad, iz 14.veka; koja se poštuje kao čudotvorna. Druga ikona je takođe litijska sa predstavom sv.Georgija, vrlo živih boja, delo je srpskog majstora iz 17.veka, možda Georgija Mitrofanovića.

U naosu su i predmeti visoke umetničke vrednosti kao što su: igumanski presto iz 1634.godine sa intarzijom od kosti i sedefa. Dvokrilna vrata između naosa i unutrašnje priprate iz 1631.godine pokoon jeromonaha Gavrila u vreme igumana Filipa kao i druga unutrašnja dvokrilna vrata između unutrašnje i spoljašnje priprate iz 1639.godine. čiji je darodavc bio iguman Teodosije. Ima više predmeta sa intarzijom u naosu kao što su i stalak za ikone iz 1688.godine, i dva liturgijska stalka iz 17.veka.

U jugozapadnom uglu naosa 1973.godine je postavljen kovčeg ukrašen srebrnim reljefima rad Vojislava Bilbije, na mestu groba Svetog Simeona Mirotočibvog 1199-1207.godne.

U oltaru se nalazi raskošan kristalni krst okovan srebrom, u čijoj sredini je pločica od slonovače sa izrezanom predstavom raspeća, odnosno sa druge strane krsta lik Hristosa u grobu. Ovo delo je nastalo oko 1300.godine , pa bi moglo da bude poklon kralja Milutina.  U oltarkom prostoru se čuvaju i delovi svetih moštiju znamenitih pravoslavnih svetitelja; desna ruka patrijarha nikifora, deo noge sv. Simeona Stolpnika, lobanja sv.Evtihija -patrijarha carigradskog; deo lobanje sv.Artemija i proroka Isaije, mošti svetih Prokopija, haralampija, Pantelejmona, Jovana Preteče, svete Varvare i drugih.

U unutrašnjoj priprati visi velika stara srpska zastava, poklon manastiru kralja Aleksandra Obrenovića prilikom posete manastiru 1896.godine.

U spoljašnjoj priprati se nalazi drvorezbareni kivorij nad mermernom posudom sa svetom vodom, ukrašen sa dvadeset četiri naslikana svetiteljska lika, koji potiče iz 17.veka.

 

Freskopis Katolikona

*glavna bibliografija o Hilandaru, kod V.Đurića «Vizantijske freske»

Živopis je 1803/04. preslikan i to od strane majstora iz slikarske radionice iz Kareje (središta Sv.Gore,   gde   se   i   danas   obrazuju).   Boljim   zagledanjem   obnovljenih   fresaka   u   Hilandaru primetićemo da su majstori veoma često (60%) ostavljali neretuširane glave, ruke svetitelja i tekstove   (dobrim   delom),   te   se   o  programu   hilandarskog   katolikona   može   govoriti   sa pouzdanošću kao ktitorskom delu kralja Milutina.   Godina 1299. predstavlja prekretnicu u vizantijsko-srpskim odnosima, pa je od te godinemoguće pratiti veliku ktitorsku delatnost  kralja Milutina  i  njegove vlastele.  Godine 1299. Car Andronik II izdao je povelju sa velikim imanjima za hilandarski pirg Hrusiju, a potom i za sammanastir Hilandar. U staroj literaturi naćiće se da je Hilandarska crkva podignuta 1303. godine, ito na osnovu natpisa (novog) u priprati, zatim se nalazi da se hilandarska crkva zavisno odgodine čitanja datuje u 1293. god., a u novijoj literaturi da je crkva dobila slikarstvo (V.J.Đurić) od juna do oktobra 1321., a onda se dalje za crkvu tvrdi da je nastala 1293.PORTRET KRALjA MILUTINA.  Crkva je pouzdano oslikana 1321., što saznajemo iz delimično očišćenog natpisa na Izidu priprate, ispod portreta kralja Milutina. Istraživači su pročitali 6801. i zaključili da je crkva nastala 1293. Ktitorska delatnost kralja Milutina bila je nemoguća dok nije sklopljen sporazum, pošto jeHilandar na Vizantijskoj teritoriji, i pošto Vizantijski car mora da da dozvolu, što je on i učinio.   Poslednje čitanje daje godinu 6830., koja daje, po našem tumačenju, godinu 1321/22.Glavni argument  V.Đurića, za datovanje živopisa u Hilandaru, bila je titula koju u priprati nosi Andronik III, vizantijski car, a to je  autokrator. Pošto je Andronik III, savladar Andronika II, imao razmirice sa svojim dedom, koje su se okončale jula 1321., a pošto je titula cara iz oktobra 1321.,živopis je nastao upravo te godine.Još 1936., Mirjana Ćorović-Ljubinković datovala je živopis između 1318 i 1321., a onda su todatovanje, na osnovu portreta kralja Milutina, prihvatili ostali, suština je izgled kralja Milutina, kakou naosu, tako i u priprati. Na osnovu drugih njegovih portreta, svi stariji istraživači su se opredelilida je portret u Hilandaru izveden posle 1318. (Staro Nagoričino),a pre 1321.(Gračanica). Tako jeto ostalo do istraživanja Đurića.U blizini ktitorske kompozicije naslikan je sv.Nikodim kao monah. Analizirajući hagiografije i sve svetitelje sa tim imenom, B.Todić je zaključio da je ovde reč o sv.Nikodimu koji se slavi 08.10. ida je na tom mestu naslikan zbog tadašnjeg igumana Nikodima (1311-1316), potonjeg srpskog arhiepiskopa od 1317. god. Na drugoj strani, V.Đurić je smatrao da je ovde reč o sv.Nikodimu kojije bio monah manastira Filokala na Svetoj Gori, koji je umro upravo 1321.godine. Iako je njegovo miro veoma brzo poteklo, neće po pravilima pravoslavlja da se dogodi pre no što se navrši godinudana od smrti. (O sv.Nikodimu – B.Todić u ZLUMS br.21).Predstava sv.Nikodima ostaje otvorena, i posebno za odnos hilandarskog igumana Nikodima, isamog   živopisa  (sv.Nikodim   blizu  ktitorske   kompozicije  –   Đorđević   misli   da   treba  prihvatiti Todićev zaključak, to ne znači da iguman Nikodim nije mogao uticati na formiranje programa uzktitora, jer se očišćeni natpis o ukrašavanju crkve (oslikavanju) nalazi iz 1321.god. u priprati;  to neznači da je iste godine nastao živopis u naosu, što ne znači da Nikodim nije mogao učestvovati uživopisanju pre nego što je otišao u Srbiju za arhiepiskopa).     Zidno slikarstvo srpskih crkava XIII veka, bitno se razlikuje, po programu živopisa, od srpskihcrkava XIV  veka. Usložavaju se ciklusi – broj figura u okviru scene. Uvodi se hronološki red izlaganja –    J – Z - S – I   , i stroža disciplina. Crkve su sada većih površina, za razliku od XIII veka

U Hilandaru su slika i historija i njihov odnos predstavljeni i u naosu i u priprati. U naosu to je uobičajeno za XIII vek. U JZ uglu crkve gde je svojevremeno, između 1199. i 1207.bilo telo monaha Simeona   =  sv.Simeon   Nemanja,  naslikani su: na Z strani JZ pilastara sv.Simeon Nemanja, na J zidu , do njega, prvi arhiepiskop srpski sv.Sava, a dalje, ktitor obnove crkve kralj Milutin bez modela hrama, na Z strani krajnjeg JZ pilastra je predstava zaštitnika kuće i države  sv.Stefana Prvomučenika, u luneti prolaza iz naosa u pripratu – poprsjesv.Nikodima.Predstave sv.Simeona i sv.Save imaju ovde istu funkciju kao i u crkvi sv.Joakima i Ane uStudenici = oni su prvi osnivači i graditelji (uslovno rečeno) same crkve koja je nastala 1198.god.U odnosu slike i istorije čini se da je Hilandarska crkva, kao i Banjska, bila kulminacija odavanja počasti patronu dinastije i države sv.Stefanu Prvomučeniku.Od početka XIII veka Bogorodica, ili svetitelji bili su zastupnici, oni su predvodili ktitore, au Hilandaru Milutin se opredelio za drugačiji način, njega kao da predvodi sv.Simeon Nemanja isv.Sava, a prati ga sv.Stefan Prvomučenik. Da je to urađeno s namerom pokazuje i posebno slikana    i   zidu priprate. Poznate   su   slike  sv.Stefana   Prvomučenika  u srpskom zidnom  slikarstvu XIII veka(Studenica, Žiča, Mileševa, Sopoćani, Arilje, Morača), takođe se ovaj svetitelj posebno slavi u Starom Nagoričinu, gde je postavljen na svojevrsni prostorni Deizis sa Bogorodicom Paraklisom,Hristom i sv.Venijaminom,imenjakom tadašnjeg igumana Starog Nagoričina. Sv.Stefan Prvomučenik naslikan je u svojevrsnoj istorijskoj kompoziciji na I zidu priprate na J starni. On jetu, tkđ., pratilac kralja Milutina koji je naslikan kako prima, od Vizantijskog cara Andronika II, tripovelje koje su sa pečatima. I ostali deo ovog I zida neobično je zanimljiv za razumevanje svesti srpskog suverena koji gradi, a potom i slikama ukrašava Hilandarsku glavnu crkvu na vizantijskoj teritoriji.Centralni   pano  I  zida  zauzima  Bogorodica   sa  Hristom  na  prestolu  između   dvaarhanđela. Iznad nje nalazi se predstava Raspeća u luneti. Na J strani, uz ovu sliku, nalazi seslika sv.Simeona Nemanje, a na S strani  - sv.Save. Na J panou I zida naslikani su: vizantijskicar Andronik II, kralj Milutin i sv.Stefan Prvomučenik. Iznad ove trojice, u luneti, naslikan jeSolomonov hram Premudrosti. Na S strani, od sv.Save, predstavljen je vizantijski car isavladarAndronika II – Andronik III. Inad, u luneti, su tri scene iz ciklusa sv.Jovana Zlatoustog.Učenje  sv.Jovana   Zlatoustog,  sv.Pavle  diktira   na   uvo  sv.Jovanu, i molitva  sv.Jovana Zlatoustog. U vreme kralja Dušana, tu su naslikani: Stefan Dečanski i car Dušan (delimično je očišćena figura Dečanskog i natpis koji se nalazi na S delu). Na sloju XIX  veka slikari su naslikali Jovana VI Kantakuzina. Ispod  sv.Simeona Nemanje  nalazi se  Hrist, a ispod  sv.Save – BogorodicaParaklisa koja u ruci drži svitak sa poznatim tekstom dijaloga između nje i njenoga sina za spasljudskoga roda. Do Hrista se nalazi predstava sv.Jovana Preteče, iznad prolaza iz priprate unaos, na J strani ispisan je ktitorski natpis onovljen u XIX veku. On se nalazi ispod predstave kralja Milutina.Portreti na ulazu u manastir ili u crkvi su stari vizantijski programski običaji, često i sa ispisanom poveljom (Žiča), pa i u ovom slučaju (natpis) je  postupljeno na isti način. Tekst XIX veka svakako ponavlja dobar deo sadržine Milutinovog ktitorskog natpisa, a iz tog teksta proizilazi početak povelje manastiru Hilandaru.  Posmatrajući niz istorijskih portreta s početka XIII veka, pa do Milutinovog Hilandara,možemo zaključiti da je u Srpskoj svesti sazrela ideja o jednakosti sa vizantijskim suverenomkoga  ovaj deo  sveta smatra  za vrhovnog suverena Univerzuma.  Nije, dakle,  samo  predajapovelja Andronika II o posedimaHilandaru, već jednakost dva moćna vladara. Uz Andronika stoji natpis:»Andronik II Hristu   Bogu blagoverni   car   i   autokrator   Romeja,   Paleolog», a uz Milutina:» Stefan II Hristu Bogu blagoverni Uroš kralj i voljeni zet svetoga cara  Andronika Paleologa i ktitor ovoga manastira.» U trećem grčkom natpisu kod Andronika III piše:»Andronik u Hristu Bogu blagoverni car i autokrator romeja, Paleolog II.

U ikonografiji istočnog zida ističu se tri posebne kompozicije: Raspeće u centralnoj luneti, Premudrost sazda sebi hram  u Južnoj, i ciklus sv.Jovana Zlatoustog  u Severnoj. Svaka od ovih slika ima svoje posebno značenje, Raspeće ima ovde naročitu ulogu – da podseti sve one koji ulaze u hram na Hristovu žrtvu kao sveukupno ljudsko spasenje. Kroz raspeće je pokazana inkarnacija na koju ukazuje i  slika  ispod. I  Premudrost sazda sebi hram i ciklus sv.Jovana Zlatoustog treba da ukažu na glavnu vladarsku vrlinu – mudrost, kojom se mora odlikovati svakivladar. Slika Premudrosti iz XIX veka nije očišćena, ali se s pravom može verovati da je tu bila i uvreme kralja Milutina. Interna ikonografija, tri anđela za trpezom, od kojih je glavni sa 3 glave, uzprisustvo samog proroka Solomona, prava su slika učene sredine, na relazu iz XIII u XIV vek, naravno srpske. I ovo ima duboku tradiciju u srpskoj svesti.U rukama  sv.Simeona Nemanje, po pravilu, piše  Psalm 34.,stih11.:» Hodite čeda i poslušajte mene i naučiću vas strahu Gospodnjem.» Ovaj stih direktno korespondira sa  Pričama Solomonovim  (9.glava, stih 10.) početak je premudrosti bojazan Gospodnja, a i znanje svetihstvari je razum. Tekst na svitku (psalm) Nemanja je sv.Savi izgovorio pošto se zamonašio, a stihiz  Priča Solomonovih, po sv.Savi, Nemanja je izgovorio pred samu svoju smrt. Dobro znajući tradiciju koju su rodonačelnici porodice formirali, neko se setio da predstavom Hrama Premudrosti ukaže na glavnu vladarsku vrlinu kralja Milutina. I tri slike iz ciklusa sv.Jovana Zlatoustog (opet iznad portreta) isto govore o mudrosti, što je itekstom i slikom više puta u pravoslavnom svetu pokazano Jovan Zlatousti je, kao i drugi crkveni oci,  bio izvor mudrosti (a i danas je tako), što je, u ostalom, i pokazano 1349. godine napandantifima priprate manastira Lesnova i gde su crkveni oci naslikani sa pultovima i stolovima iz kojih ističu prave reke na kojima se narod napaja mudrošću. Na pultu ispred sv.Jovana Zlatoustog u Lesnovu, piše (na Grčkom) :»Slikari, podražavajte umetnički stvorenu prirodu i razblažite je».

(sp-38)

Više na: (db 70-72), +hilandarski zbornik 3, 

 

(Bez pisanog odobrenja autora tekstova nije dozvoljeno preuzimanje sadržaja portala www.hilandar.info u komercijalne svrhe. Za detalje sadržaja i upite pišite na email: njonic@yahoo.com. Zakon o autorskom i srodnim pravima 2009,2011,2012.)// dec.2013

 
ENGLISH ΕΛΛΗΝΙΚΑ РУССКИЙ
ЋИРИЛИЦА
 
 
 
 
 
Vesti iz Hilandara
 
Sveta Zemlja
 
Vizantološki institut
 

O Svetoj Gori
 
Prijatelji Svete Gore
 

Blog o Svetoj Gori
 

Film Otac
 

Svetogorac
 
 
 
Mapa sajta
 

©2013-2024 Hilandar.info | Sva prava zadržana | Uslovi korišćenja | LaktusDev